Sumrak saga mutant hobotnica

Medijski prostor početkom i sredinom 90-tih bio je potpuno drugačiji. Jest, bilo je ratno i poratno vrijeme, desna politička opcija bila je naglašena, ali mediji su bili slobodniji nego danas, nezavisniji, otvoreniji, hrabriji… Kada danas slušam, na većini radio postaja gotovo da ne možete čuti izravna javljanja u eter. Strogo se kontroliraju čak i intervjui, pa voditelji „glume“ kako razgovaraju sa snimljenim sugovornicima. „Najslobodniji“ po tom pitanju jest (paradoksalno) Hrvatski radio i njegove podružnice. U tiskanim medijima nije vidljiva uravnoteženost, potpuno je „normalno“ pojedine medije nazivati lijevima ili desnima. Priče su u funkciji opcije. Općenito, podrazumijeva se, ako nekog „veličate“ onda ga stalno „veličate“, ako nekog „pljujete“, onda ga stalno „pljujete“. Potpuno je neobično ako nekog „veličate“ pa ga „popljujete“ ili obratno.

U tim devedesetim bilo je drugačije. Sjećam se, kada sam dulji niz godina bio glavnim urednikom na Svid Radiju 98,4 program je bio drugačije koncipiran, postavljeni su neki drugi standardi. Bila je okupljena i zanimljiva ekipa. Temeljeni na dobroj glazbi dogradili smo izuzetno kritično politički program. Gordana Brkić vodila je zanimljiv Vibrator četvrtkom ujutro u trajanju od gotovo 6 sati. Sve jutarnje emisije bile su toliko duge. Niz socijalnih tema obrađivano je na specifičan način. S drugim novinarima, Robertom Ivanovićem, Gracijanom Gregorovićem… je stvarala niz neobičnih priča. Intervjuirali su prijateljice noći na njihovim punktovima u rane jutarnje sate, narkomane, oboljele od HIVa… Njihove priče smo u originalu puštali u eter, a izravni kontakti slušatelja prije i nakon priloga pokazivali su kako se stavovi slušatelja (i građana) mijenjaju nakon potresnih priča.

S kolegicom Mirtom Vranješ uređivao sam top ljestvicu Cocktail, najbolje glazbe 80.tih. Naravno da je glazba bila samo paravan, ali i izvrsno sredstvo zadržavanja slušatelja. Izravno smo se bavili djelovanjem Ivića Pašalića, Ante Đapića, Katice Ivanišević, Stjepana Mesića… koje smo sve imali u eteru. Tadašnji gradonačelnik Slavko Linić također je bio čest gost. Kazališni prostor fantastično je, još ranije, oblikovao Darko Gašparović putem svoje intendature. Predstave poput Vježbanja života ostavljale su neizbrisiv trag. Loredana Gašparović vodila je marketing HNK uvijek otvoren, kooperativan, s nasmijanim ljudima. Nebrojeno sam puta s njom razgovarao o odličnim i lošim predstavama, ali nikada se nije postavljalo pitanje integriteta kritičara. Na svako pitanje koje su novinari imali prema gradskoj upravi, ili bilo kojoj instituciji dobivao se odgovor, najčešće u roku dan ili dva. Nije bilo potrebno pozivanje na nikakve zakone.

Progovaralo se tada, usporedno, o svim potezima gradske (SDP) i državne vlasti (HDZ). S kolegicom Ivanom Sutlić Perić prvi smo uspjeli kontaktirati nakon njenog policijskog ispitivanja u Beogradu, razotkrili smo trovanje salmonelom tadašnje Slavice (tvrtka je kasnije propala) kada su mnoge trudnice završile u bolnici, nakon emisije s Brankom Šeparović dočekivali su nas ljudi u odijelima po portunima i „savjetovali“ da ne diramo eminentni lanac brze prehrane, mnogi restorani, barovi, kafići mijenjali su „načine“ poslovanja nakon novinarskih „skrivenih“ posjeta, i još mnogo toga…

Sanda Sušanj, Lea Stoiljković, Dino Valčić, Sandara Mijolović i još mnogi radili su izvrsne mozaične emisije. Obrazovanje, klupska zbivanja, modne revije, međuodnosi, sve kroz kritičko promišljanje s ciljem poticanja na promjene. Nije bila zanemarena ni kultura. Pjer Orlić vodio je emisiju o filmu, kritično edukativnu. Vava je sjajno uređivao mnoge emisije posvećene glazbi, njenoj izvrsnosti i povijesti. Iva Ribarić je vodila suvremenu radio dramu u živo! Sredinom devedesetih!

Sjećam se nakon emisije po uzoru na Orsona Wellesa ona i Mirta bile su privedene, mene su „zaskočili“ u Zagrebu. Iako smo stalno ponavljali kako je sve fikcija, dogodila se zanimljivost. Tema je bila kako su bombe izbačene u Jadranu od strane NATOovih zrakoplova eksplodirale i izazvale plimni val (tada nisu bili popularni tsunamiji) visine 50m koji je krenuo, zaobišao rt Kamenjak na jugu Istre za 180 stupnjeva, pokosio Lošinj, Cres, Rab, Krk. Iva ga je „gledala“ s ležaljke na plaži u Moščeničkoj Dragi kad je prolazio pored nje i to uživo prenosila. Emisija je inače išla u noći s četvrtka na petak. I opalio je u Rijeku. No, mnogi su Riječani i stanovnici okolnih otoka počeli bježati na Učku, Platak i u planine… Nakon toga morali smo svaki scenarij prije izvedbe odnijeti na odobrenje u Policijsku upravu. Slijedeći tjedan priča je bila o velikim komarcima zelenih trbuha koji se roje u krošnjama pored Rječine, a spas je jedino moguć vješanjem mokrih plahti i ručnika po prozorima. Scenarij je odobren, ali je opet izazavana zanimljiva reakcija tijekom cijele noći… Nakon toga, iako su mnogi slušatelji shvatili i javljali se u eter te dorađivali priču svojim idejama, suvremena radio drama u živo je prestala s izvođenjem…

Tada je u Rijeku došla i Nada Matošević, mlada dirigentica koja je počela raditi u Zajcu. Jedne od prvih intervjua načinila je na Svid Radiju. Razgovarao sam s njom gotovo sat vremena. I kasnije kroz mnoge izjave, i prateći njen rad, podržavali smo njena nastojanja. S Helenom Semion Tatić iz Odjela za kulturu izvrsno se surađivalo u partnerskom odnosu gradske uprave, kulturne scene i medija. Fluidnost ideja, projekata, suradnje jednostavno je poticala na razvoj.

Osim jakog novinarsko uredničkog tima program je imao težište oko još dvije točke. Sjajne glazbene redakcije u koju su činili Kristijan Jakobović, Ivan Šarar, Darko Radmilović, Branko Herceg, Dražen Zima, Teo Smolić i dovoljno je reći Alfio (Contus op.a.), kao i još mnogi drugi… S druge strane, razvijali smo posebne marketinške koncepte, drugačijost u promidžbenim porukama. Tim je vodio Ivan, s naglašenim kreativnim utjecajem Envera Krivca koji je ujedno bio i glazbeni urednik, i novinar. Ivan je kasnije, s budućim mužem Lee i još nekim osobama nastavio svoju marketinšku krativnost razvijati kroz Manufakturu. Sve to i nevjerojatan niz strateški planiranih detalja, poput onog da vijesti počinju pet minuta do punog sata tako da na puni sat uglavnom samo mi imamo glazbu, imao je jasan utjecaj na medijski prostor, okolinu, društvo. Bilo je zajedničko organsko tkivo promjena.

U tim okolnostima pokrenut je i Svid Rock Caffe. Težište noćnog života, i života mladih bila je Opatija i njena okolica (Milde, Quorum, Capitano…). Krenula je i tranzicija noćnog života k Rijeci i njenom oživljavanju.

U takvom radu, uvijek je prioritetan bio tim. Kada je Lea „pustila“ pjesmu Bajage i trebala dobiti otkaz (sredinom devedesetih situacija je bila drugačija) danima sam inzistirao kako mora ostati na poslu. Slično kada je baš u noći Tuđmanove smrti Enver napustio radno mjesto. Iz Slovenije sam jurio jer je na svim radio postajama bila komorna glazba, osim na jednoj. Ali i tim se načinima razvijao „demokratski“ prostor. A onda kada je najteže prošlo, umjesto zore i razvitka, kao da je došao sumrak. Kao da se logika zbivanja preselila u neki paralelni svemir s obrnutim tijekom vremena.

Kritika i kritičnost se danas pokušavaju eliminirati. Do informacije dolazite mjesecima i nužno je pozivati se na kojekakve zakone. Upravo umjetnici i područje kulture, oni koji bi trebali poticati kritiku u prvom su redu njenog zatomljivanja. Treba ju zatući. Jer kad ne odgovara napisano onda je argument umjetnika i umjetnosti upravo „barbarstvo“ i neukost kritičara, njegovo omalovažavanje i diskvalifikacija. Danas je neki drugi ustroj na snazi.

U školama se suprotno zakonu zapošljavaju umjetnici bez potrebnih kvalifikacija. Kada ukažete na nepravilnosti kreće organizirani napad interesne skupine od novinara, samih umjetnika, vrhova strukovnih udruga koji svi to osuđuju. Osudit će vas da oduzimate posao nekim osobama ali ne osuđuju stvarno stanje stvari u kojemu je zapošljavanje suprotno zakonu nekome tko ima takve kvalifikacije oduzelo posao. Ne osuđuju činjenice kako su se umjetnice nelegalno zaposlile već ih brane njihovim visokim umjetničkim i, zamislite, moralnim integritetom. A onda kada pitate za mišljenje pročelnicu za školstvo onda shvatite da se ista boji iskazati ga. Na mjestu pročelnice za školstvo danas je Sanda. Ivan je pročelnik za kulturu. Lea radi u uredu gradonačelnika. Mnogi su kolege glavni urednici riječkih medija, mnogi rade kao novinari, glazbeni urednici medija koji su se zatvorili u pataloškoj potrebi kontrole. Svid Radio danas ne postoji. Ali ne postoji niti njegova kritičnost, hrabrost niti časnost.

U kazalištu monstruoznost zatvaranja svakim danom sve je veća. Kada je Nada Matošević započela svoj intendantski mandat nakon jedne od prvih kritika nazvala me Ivanka Persić, tadašnja pročelnica za kulturu, koja mi je nakon razgovora s intendanticom, i valjda njenog pritiska, odlučila savjetovati da ne pišem takve kritike. Valjda treba pisati samo hvalospjeve. Metoda pritiska na novinare, njihovo zvanje i pozivanje na red svaki put kad bi vikali da je car gol postala je uobičajena praksa. Barbara Grabušić jednom je napomenula kako je njihova premijerna publika poznata ponaosob. Dakle, strogo kontrolirana. S namještenim biljetarima koji forsiraju na pljesak, viču bravo, zapravo se ne stvara kazalište na pozornici, nego u publici i u medijskom prostoru. Ljudima se „ispiru mozgovi“, ne razvija se kritičnost, stvara se osjećaj nemoći, nemogućnosti za promjenu, nebitnosti. A onda se sve prevodi i u stvarno življenje. Jer s nametnutim mišljem kako pojedinac ne može učiniti ništa, kako njegov glas nije bitan, stvara se osjećaj beznađa. A onda se stvara i strah. Potom blokada, zatvorenost.

I kada se pomisli da ne može biti gore… U prošlu srijedu sam poslao mail i krenula je prepiska.
Draga Milena,
Zamolio bi kartu za Figarov pir u subotu.
I gdje mogu pronaći Statut Kazališta? Ne nalazim ga na web stranicama.
Hvala,
Zvonimir

Odgovor je ubrzo stigao:
Poštovani gospodine Peraniću,
tražite li besplatnu ulaznicu ili želite rezervirati ulaznicu na plaćanje?
Naime, ukoliko se Vaše traženje odnosi na gratis ulaznicu, molim Vas da nam odgovorite po kojoj osnovi.
Srdačan pozdrav,
Milena Jerneić
Upraviteljica Propagande
HNK Ivana pl. Zajca

Čim sam vidio da se osoba koju poznajem gotovo desetljeće, ako ne i više, pravi da me ne poznaje, koja je promijenila način pisanja nakon stotina mailova, bilo je jasno da se uvode neki novi standardi.
Poštovana Milena,
Traženje se odnosi na gratis ulaznicu po osnovi kritičara portala DaylineInfo.
Srdačno pozdravljam,
Zvonimir

Odgovor:
Poštovani gospodine Peraniću,
po toj osnovi ne možemo Vam odobriti gratis ulaznicu.
I još Vas molimo odgovor na pitanje jeste li član Hrvatskog novinarskog društva.
Srdačno,
Milena Jerneić

Sutradan sam odgovorio:
Poštovana Milena,
Nisam član Hrvatskoga novinarskog društva.
Mogu li znati po kojim osnovama je moguće ostvariti gratis ulaznicu?
I niste mi odgovorili, gdje mogu pronaći Statut Kazališta? Ne nalazim ga na web stranicama Kazališta?
Srdačno,
Zvonimir

Naravno, odgovor nisam dobio do danas. Kao i mnogo puta kad sam u posljednjih pet godina pitao za informacije koje se „drugoj“ strani nisu činile zgodnima.

Što se moralo dogoditi da osobe s kojima sam godinama komunicirao mijenjaju svoje stanje. Misle li da će dobiti bodove kod intendantice promjenom tog stava ili ih je intendantica prisilila da promijene čak i komunikaciju? I u jednom i u drugom slučaju, gdje je nestala ljudskost, ono osobno? Zar se pojavio strah? Gdje je nestala hrabrost? Gdje je nestalo ono vrijeme kad su u propagandi bili nasmijani ljudi i kada se bez poteškoća razgovaralo? Naravno, neki će reći (javno) da i danas smješak tamo vlada, baš kao i u glavnoj i inim zgradama HNK, ali će na mnogim ćakulama ili anonimno „hrabro“ zboriti drugačije. Možda se stvaraju pozicije za predstojeću oluju u kojoj će na stotine zaposlenih HNKaova morati dobiti otkaz?

Zanimljivo, Nada Matošević Orešković nije me pitala sredinom devedesetih, kada sam ju kao glavni urednik intervjuirao, jesam li novinar, jesam li član kojeg novinarskog društva? Kao niti niz drugih novinara koji su je tada pratili i podržavali njen dirigentski rad. Komuniciraju li iz Zajca samo s članovima HNDa? Možda je problem bio u činjenici što sam tražio Statut kazališta? Ne bi li taj dokument trebao biti na web stranicama Kazališta? Zašto je toliki problem doći do jednoga statuta ili zapisnika? Prije otprilike mjesec dana došao je upit o sastanku s intendanticom. Pomislio sam kako je možda nakon pola desetljeća došlo do trenutka nekih promjena. Kada pogledam ovakav niz događaja ispada kako propagandna mašinerija očigledno sprema materijale za buduće pokazivanje lažne dobre volje. A onda će reći, mailom nam je potvrdio sastanak. Nisam siguran da imam o ičemu razgovarat idući tjedan s takvom osobom.

Osobom koja ne zna u kojem joj je području diploma (detalji u tekstu), koja u službenim izvješćima piše koješta (detalji u tekstu Nada Matošević Orešković: „Ovogodišnje izdanje festivala pratilo je bezbroj redakcija“), koja gotovo nikada ne plasira istovjetne informacije o gledanosti, preplatama i općenito o svome radu (detalji u tekstu I uz lažiranje podataka pad broja pretplatnika u HNK Ivan Zajc), koja ima zanimljive ne samo stručne, već i moralno etičke, a na poslijetku i umjetničke razina (detalji u tekstu Riječka kulturna scena – neke činjenice i neka pitanja) koja je upravo primjer djelovanja koje uzrokuje prije opisano beznađe.

Tako su se stvarale, kako je slikovito i precizno inaugurirala Vitomira Lončar, hobotnice. Dodao bi mutanti hobotnice, koje su evoluirale poput Pokemona na više razine. Broj krakova je nepoznat, al protežu se svugdje. Uvijek sa samosličnim, fraktalnim djelovanjem. Jer se hobotnice poput agenta Smitha u Matrixu kloniraju samo tako, sve dok se ne udari u glavu.

A gdje su sve kraci. Pogledajmo na jednom primjeru. Zakon o kazalištima propisuje u članaku 34.:
Javna kazališta i javne kazališne družine dužne su najmanje jednom godišnje podnijeti izvješće o ostvarenju programskog i financijskog poslovanja osnivaču te uvijek na zahtjev osnivača.
Osim izvješća iz stavka 1. ovoga članka, osnivaču se obvezno podnosi i programsko i financijsko izvješće o ostvarenju protekle kazališne sezone.
Izvješća podnose intendant, odnosno ravnatelj, uz obvezno dostavljanje mišljenja kazališnog vijeća.

Jesu li navedena izvješća podnošena osnivaču prošlih godina i sezona? Ako jesu tko ih je usvojio i na kojoj sjednici? Ako nisu predavana ili ako nisu usvojena koje su posljedice i za koga? Zašto u tom slučaju intendantica nije inzistirala na provedbi zakona?

I tako se na Noć kazališta samo još jednom potvrđuje kazališni sumrak, koji u hobotničarskoj maniri neprekidne sage, grobarice i grobari Kazalište pretvaraju u trulež. Vampirski precizno transformiraju ga u beskrvno, bezenergetsko, neživo, ali niti mrtvo, čak niti zombastičko hrvatsko kazalište mozgozorja. S nezamislivim posljedicama ne samo na kulturu i umjetnost već i na društvo uopće.(Zvonimir Peranić – Dayline.info)