Poneseni razbijanjem dvojezičnih (iako bi točnije bilo govoriti dvopismenih) ploča sa srpskom ćirilicom širom Hrvatske, tako je i u Rijeci, ni kriva ni dužna uništena spomen ploča Andreju D. Petkoviču. Divljaci koji su na sramotu Rijeke razbili ploču gotovo sigurno u svojoj ignoranciji nisu znali da ono što razbijaju uopće nije njima omražena srpska ćirilica, već makedonska. Ukratko, natpis i pismo na ovoj ploči nisu imali nikakve veze s događajima koji obilježavaju Hrvatsku. Tragikomično, ovaj je događaj sasvim u skladu onog crnog vica u kojemu se dvojica svade oko latinice i ćirilice, a kada se trebaju potpisati to čine otiskom prsta. Naime, obojica su nepismena.
Rijeka je danas još uvijek grad koji gotovo sa sramom govori o svojem periodu kada se službeno grad zvao Fiume. Taj iracionalan sram proizlazi iz zatvorenosti onih koji još uvijek ne shvaćaju kako sve prije 1945. za Rijeku nije strano. Dapače, Rijeka bi trebala znati kapitalizirati svoju povijest. Zbog takvog nepomirenog stanja s vlastitom prošlošću ne bi bilo neobično da neki maloumnik uništi ploču na kojoj piše ne Petkovič, već i Ciotta ili la Guardija. I takva imena bi nekom mogla izgledati suviše čudno i strano, iako su upravo oni stvarali Rijeku te imali korijenje jako duboko u ovom prostoru, vjerojatno puno dublje nego oni koji su ploču Petkoviču uništili. Ukratko, ovaj vandalski čin zgrozio je niz kulturnih i znanstvenih djelatnika koji uistinu znaju doprinos koji je Petkovič dao ovome kraju, pa je možda zgodno ponoviti razloge zašto je ta ploča uopće postavljena.
Andrej D. Petkovič rođen je u Veleškom, u Makedoniji, 1837. godine. Bio je pisac, prevoditelj i prosvjetitelj, znači osoba koja je više od svega cijenila um i razum, a kao diplomat 1873. stigao je u Rijeku u službi tadašnje carske Rusije. Naime, Rijeka je tada bila jedno od važnijih i vrlo životopisnih centara ovog dijela Europe, a ne grad u zastoju kao što je danas. Kao humanist Petkovič je u razdoblju od 1878. do 1881. godine darovao gradu Rijeci 150 forinti za siromahe grada, što bi u današnjim iznosima iznosila jedna lijepa svota. Recimo, riječki patricij Iginio Scarpa je cjelokupni današnji teren znamenite opatijske vile Angiolina i središnjeg gradskog parka kupio za 700 forinti. (Razmislimo sada, koliko to danas imućnijih u Rijeci daje za siromahe, kojih nažalost u ovoj zemlji ima sve više?) Petkovič je bio aktivan i u riječkoj Narodnoj knjižnici gdje je organizirao mnoge kulturno-glazbene događaje poput gostovanja ruskog narodnog zbora Dimitrija Slavjanskog, zbora Nadine Slavjanski itd. što je sve redom vrh tadašnje kulture i može se predočiti kao da danas netko u Rijeku dovede bečku filharmoniju. Nedugo zatim iznova daruje lijepu svotu novaca za Grahovo koje je bilo pogođeno bijedom. Kako je bio u diplomatskoj službi carske Rusije važan dio posla bio mu je gospodarstvo (iznova razmislimo koliko se danas takvo što čini) te radi na stalnom povećanju izvoza ruskoga petroleja i nafte preko riječke luke. Prema izvještaju iz 1884. izvezeno je 13.000 barela sirove nafte, a već sljedeće godine 96.876 kvintala nafte i 6.858 kvintala petroleja, dok je samo tijekom prvoga polugodišta 1886. godine izvezeno čak 150.000 kvintala nafte. Ukratko, riječka luka je tada radila punom parom. Mogli bismo pisati još doprinosa koje je Petkovič dao Rijeci, no vjerujem kako će ovo biti dovoljno za steći sliku osobe o kojoj ovdje govorimo.
Pored svojih diplomatskih tj. konzularnih poslova Petkovič je pisao, prevodio, prijateljevao s brojnim riječkim književnicima i kulturnjacima te bio jedan od važnijih onovremenih ličnosti Rijeke. Volio je Rijeku kojoj je dao jednu trećinu svojeg života. Naime, u Rijeci je ostao puna dva desetljeća u svojih 60 godina života. Kao zahvalu prije godinu i pol dana postavljena mu je u gradu kojeg je volio jedna skromna spomen ploča, ujesen 2013. na sramotu Rijeke kamenovana. (Ernie Gigante Dešković, magistar, kulturolog i pisac)
