Dana 26. listopada 1954. u zoru su prvi talijanski bersaljeri i vojnici ušli u Trst, nakon gotovo desetljeća političkih napetosti i diplomatskih pregovora koji su uslijedili po završetku Drugog svjetskog rata.
Ulice grada brzo su se napunile ljudima koji su došli pozdraviti talijanske trupe, dok su se zvuci fanfare i povici radosti širili kroz Piazza dell’Unità. U tršćansku luku uplovili su i vojni brodovi s talijanskom zastavom.
Ovaj događaj označio je povratak Trsta Italiji i kraj dugog diplomatskog procesa u kojem su se sukobljavali interesi Italije, Jugoslavije, ali i velikih sila – Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza – u uvjetima početaka Hladnog rata.
Povijest istočne jadranske granice
Granica između Italije te današnje Slovenije i Hrvatske bila je nakon 1945. jedno od najosjetljivijih pitanja u Europi. Regija Istočnog Jadrana stoljećima je bila prostor susreta talijanske, germanske i slavenske kulture, što je stvaralo složen identitet stanovništva.
Nakon Prvog svjetskog rata, prema Sporazumu iz Rapalla (1920.), Italija je anektirala Trst, Istru i dio današnje Slovenije. Tijekom fašističkog razdoblja stanovnici slavenskog podrijetla bili su izloženi procesima prisilne talijanizacije i represiji, što je dodatno pogoršalo međunacionalne odnose u regiji.
Trst u završnici Drugog svjetskog rata
Kada se rat bližio kraju 1945., jugoslavenska vojska pod vodstvom Josipa Broza Tita i saveznici utrkivali su se prema Trstu. Jugoslaveni su ušli u grad 1. svibnja, dan prije britanskih i novozelandskih trupa pod generalom Freybergom.
Sukobi interesa doveli su do 40-dnevnog zastoja, nakon čega je dogovorena Morganova linija, privremena granica koja je dijelila Julijsku krajinu na zonu A (pod angloameričkom upravom) i zonu B (pod jugoslavenskom upravom).
Slobodni teritorij Trsta (TLT)
Godine 1947. osnovan je Slobodni teritorij Trsta, s Trstom kao glavnim gradom. Planirano je da bude neutralan i demilitariziran, pod nadzorom Ujedinjenih naroda, ali nikada nije u potpunosti funkcionirao jer guverner nikada nije imenovan.
TLT je ostao podijeljen na dvije zone:
- Zona A: od Duina do Muggie, pod angloameričkom upravom
- Zona B: od Morganove linije do Novigrada (Cittanova), pod jugoslavenskom upravom
Taj status quo trajao je do 1954.
Političke promjene i napetosti 1948.–1953.
Godina 1948. bila je ključna: Jugoslavija je izbačena iz Kominforma, a SAD su počele podržavati Tita, što je zamrzlo pregovore oko Trsta.
U Italiji je Demokršćanska stranka pobjedila na prvim republikanskim izborima. Međutim, međunarodni odnosi nisu dopuštali daljnje pomake sve do početka 1950-ih.
Godine 1953., dolaskom Giuseppea Pellea na mjesto premijera, Italija je ponovno stavila Trst kao prioritet. Vojna prisutnost Italije na granici potaknula je Jugoslaviju da reagira, što je dovelo do diplomatskog zastoja.
Unutar grada rasli su nemiri i sukobi s angloameričkim trupama, kulminirajući u „Tršćanskoj pobuni“ (3.–6. studenog 1953.), kada je britanska vojska ubila šestero civila.
Londonski memorandum i povratak Trsta Italiji
Promjene u međunarodnim odnosima, uključujući smrt Staljina 1953., otvorile su prostor za rješenje.
Pregovori koje su predvodile Sjedinjene Države, uz posredovanje Ujedinjenog Kraljevstva, rezultirali su Memorandumom iz Londona, potpisanim 5. listopada 1954..
Prema dogovoru:
- Trst i zona A vraćaju se Italiji
- Zona B i manji dio južne zone A pripadaju Jugoslaviji
- Jugoslavija je dobila financijsku pomoć za izgradnju nove luke u Kopru, kao nadoknadu za gubitak pristupa Trstu
Dana 26. listopada 1954., talijanske trupe ušle su u Trst, čime je simbolično okončan dugotrajan diplomatski proces.
Utjecaj Tršćanske krize na Rijeku
Prije 1953. Rijeka je bila dvojezičan grad, u kojem su se na javnim prostorima koristili natpisi na hrvatskom i talijanskom jeziku. Dvojezičnost je omogućavala svakodnevnu komunikaciju i odražavala multikulturalni karakter grada, gdje je talijanska zajednica činila značajan dio stanovništva.
Dvojezični natpisi postojali su na trgovima, ulica i javnim ustanovama, a administracija je formalno poštivala pravo stanovnika da koriste oba jezika. Ova praksa bila je važna i zbog praktičnih razloga: mnogi građani nisu govorili hrvatski, pa je dvojezičnost olakšavala pristup službama i javnim informacijama.
Tršćanska kriza i nasilno ukidanje dvojezičnosti u Rijeci
Godine 1953., tijekom Tršćanske krize, diljem Jugoslavije organizirana su okupljanja i demonstracije kojima se tražilo pripajanje Trsta Jugoslaviji. Rijeka je bila jedno od središta tih događanja, a demonstracije su bile nasilnije nego u drugim gradovima.
Tijekom tih događaja svi dvojezični natpisi u gradu bili su uništeni, a milicija nije intervenirala. Natpisi nikada više nisu vraćeni, a događaji su ubrzali egzodus dijela talijanskog stanovništva.
Iako su Talijani danas priznati kao autohtona manjina u Rijeci, dvojezičnost nije vraćena. Prije par godina pokrenuta inicijativa od strane Liste za Rijeku, ali nije dobila nastavak s obzirom da je Lista za Rijeku izgubila parlamentarni status 2021. Novoizabrani nezavisni gradski vijećnik iz redova talijanske zajednice Enea Dessardo je najavio da će mu jedan od ciljeva mandata biti veća vizualna prisutnost talijanskog jezika u javnosti.
