Sovjetska imena ulica postepeno nestaju, poput spomenika slavnim Rusima, a kultura i uporaba jezika se ograničavaju: rat je ovaj proces ubrzao
Prije godinu dana Ukrajina je pretrpjela invaziju Rusije: jedan od neizravnih posljedica te agresije bio je snažan poticaj da se ponovno potvrdi kulturni identitet Ukrajine, distancirajući se od ruskih utjecaja. Trend nije nov u apsolutnom smislu: već se pojavio 1991. nakon osamostaljenja Ukrajine od Sovjetskog Saveza, intenzivirao se 2014. nakon sukoba u Donbasu i pripajanja Krima Rusiji, postao je očitiji i sada je dodatno pojačao. Povijesni razlozi povezuju se tekućim događajima, u fazi u kojoj se Ukrajina bori za očuvanje svoje neovisnosti i kulture.
Posljednjih mjeseci Ukrajina je zamijenila nazive trgova i ulica sovjetskog podrijetla, uklonila spomenike ruskih pisaca, političara, znanstvenika i glazbenika iz prošlosti, eliminirala upotrebu ruskog jezika iz svih službenih komunikacija i čak prikupila tone knjige na ruskom, usmjeravajući ih na recikliranje papira. Čini se da kampanju “derusifikacije” dijeli većina ukrajinskog stanovništva i intelektualaca, iako ima onih koji izražavaju sumnje i pitanja o nekim odlukama koje se smatraju pretjeranima.
Najraširenija kampanja je ona koja se odnosi na toponimiju, koja je započela odmah nakon stjecanja neovisnosti, kada su zamijenjeni nazivi glavnih ulica i trgova, često posvećenih Vladimiru Lenjinu i drugim herojima revolucije ili sovjetske države. Promjene u početku nisu uključivale ruske umjetnike i znanstvenike: odnosi s Moskvom su tada bili prijateljski, ruski kulturni utjecaj je prihvaćen.
Od travnja 2015. zakon ukrajinskog parlamenta izričito zabranjuje imena koja se odnose na sovjetsku povijest. Danas čak i ulice posvećene piscima kao što su Maksim Gorki ili Aleksandar Puškin imaju nova imena: ne postoji samo raširen bijes i odbacivanje svega ruskog, nego i racionalnija volja da se nadvladaju stoljeća imperijalizma i kulturne dominacije. Volodymyr Yermolenko, ukrajinski novinar, napisao je u Foreign Policy: “Nametanje nečijeg imena svakom gradu, gradu ili selu jedno je od oruđa koje carstvo koristi za kontrolu svog kolonijalnog prostora: svaka ruska povijesna ličnost po kojoj je nazvana ulica bila je sredstvo kako bi se isključile ukrajinske ličnosti«.
Nakon obnove toponimije uslijedilo je fizičko uklanjanje spomenika: nakon ukrajinske revolucije 2014. rodila se kampanja Leninopad tj. „Lenjinov pad“, s uklanjanjem sveprisutnih kipova Lenjina u zemlji. Posljednjih mjeseci ponovno je oživljena Puškinopadom: u mnogim ukrajinskim gradovima uklonjeni su kipovi pjesnika Aleksandra Puškina. Dogodilo se to i u Odesi, gdje je Puškin također živio 13 mjeseci u izgnanstvu: vrlo brojni spomenici posvećeni njemu smatraju se simbolom kulturne kolonizacije Rusa. Ista sudbina zadesila je i kipove, između ostalih, književnika Antona Čehova i Lava Tolstoja te znanstvenika Mihaila Lomonosova. Također u Odesi, narodni referendum odobrio je uklanjanje spomenika Katarini Velikoj, carici iz osamnaestog stoljeća koja je utemeljila grad: premješten je u podrum gradskog muzeja umjetnosti.
S manje jednoumlja i uvjerenja, “derusifikacija” je zahvatila i kazalište i književnost. Kijevsko operno kazalište izvelo je balet “Snježna kraljica”, temeljen na Andersenovoj bajci, zamijenivši glazbu Piotra Čajkovskog koja je ranije bila u njoj. Općenito, djela ruskih skladatelja isključena su iz programa koncerata ovih mjeseci. Syayvo, poznata knjižara u glavnom gradu, umjesto toga je pokrenula akciju prikupljanja knjiga na ruskom jeziku među svojim kupcima: papir se reciklira, prihodi se doniraju vojsci. Kažu da su u zadnjih devet mjeseci već dobili 60 tona knjiga.
U lipnju 2022. parlament je uveo dva zakona kojima se ograničava širenje ruskih knjiga i glazbe. Zakon zabranjuje tiskanje knjiga ukrajinskih autora koji su zadržali rusko državljanstvo nakon raspada Sovjetskog Saveza, osim ako se ne odreknu svoje putovnice i steknu ukrajinsko državljanstvo; drugi zabranjuje reprodukciju glazbe ruskih – također u ovom slučaju postsovjetskih – umjetnika u ukrajinskim medijima i javnom prijevozu, istovremeno povećavajući programe na ukrajinskom jeziku i glazbu na radiju i TV-u.
Jezično pitanje je najsloženije: nešto više od četvrtine ukrajinskog stanovništva izjašnjava se kao ruskogovorno. U zemlji građani mogu govoriti ruski bez diskriminacije, ali već nekoliko godina oznake i znakovi postoje samo na ukrajinskom i engleskom jeziku. Zakon iz siječnja 2022. također zahtijeva da svaka objava u tisku mora biti na ukrajinskom ili popraćena prijevodom na ukrajinski koji zauzima isti prostor, s istim fontom i istim sadržajem. Iznimke su napravljene za engleski i druge jezike EU-a, ali ne i za ruski.
Pristaše kampanje “derusifikacije” Ukrajine navode mnogo razloga. Prvi je reakcija upravo na negiranje postojanja kulture i same ukrajinske nacije od strane ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji je invaziju u više navrata opravdavao definirajući napadnuto kao “prirodni” dio Rusije.
Politika “rusifikacije” ukrajinskih gradova osvojenih u prvoj fazi rata još je jedan primjer vlasti o potrebi obrane i održavanja vlastite kulture. U gradovima kao što je Mariupol, ruska vojska je odmah promijenila toponimiju, promijenila imena prema ruskoj transliteraciji, nametnula ruski nastavni plan i program u školama i uklonila spomenik žrtvama Holodomora, gladi koju je stvorio sovjetski režim koji je ubio milijune ljudi između 1932. i 1933. godine.
Spominju se i brojne prilike u kojima su Rusija, a potom i Sovjetski Savez, pokušavale ograničiti ili potisnuti ukrajinski jezik i kulturu: u 19. stoljeću za vrijeme cara Aleksandra II bilo je zabranjeno koristiti ukrajinski u školi, u knjigama ili u kazališnim predstavama. U novije vrijeme, tijekom sovjetskog razdoblja, kulturne karaktere, izbore i trendove uglavnom je nametala središnja vlast.
Ali izvan povijesnih razloga, mnogi procesi “derusifikacije” potaknuti su emocionalnom i svjesnom reakcijom i dio su zajedničkog pokreta otpora invaziji. Napadi na civile u mnogim gradovima i zločini koje je počinila ruska vojska u Buchi i drugim okupiranim područjima izazvali su široki bijes: mnogi Ukrajinci ne oklijevaju to nazvati “mržnjom”. Peter Pomerantsev, ukrajinski novinar i istraživač sa Sveučilišta Johns Hopkins u Marylandu, rekao je za New Yorker: “Ovo nije samo ‘Putinov rat’. Odražava stoljeće ruske kulture, cijelo je društvo uključeno u to. Dakle, u tom smislu, to je rat u kojem se moramo boriti protiv svega ruskog.”
U Ukrajini se vodi rasprava o ovim odlukama, unatoč tome što dio javnog mnijenja smatra da ne zaslužuje imati prostor dok traje rat. Manje emocionalno uključeni promatrači ističu da svako ograničenje ruske ili kulture ruskog govornog područja na kraju potiče narativ koji predlaže ruski režim, koji tvrdi da je intervenirao kako bi obranio potlačene manjine svojih sunarodnjaka. Ostali kritičari odbacuju osudu cjelokupnog ruskog naroda, ističući kako postoji otpor trenutnoj Putinovoj politici, koji međutim trenutno nije u poziciji da se izrazi. Mnogi tvrde da pretjerana “derusifikacija” može samo stvoriti više problema u budućnosti.
U ovom trenutku, međutim, čini se da su ti stavovi u manjini, u zemlji zbijenoj invazijom i idejom da je opstanak nacije i njezine kulture doveden u pitanje. (Ilpost.it)
