Home Kolumne Urbanov poučak: Kako se stvara istinska kultura i iskreno voli svoj grad

Urbanov poučak: Kako se stvara istinska kultura i iskreno voli svoj grad

3415
2

Ne znam je li slučajno ili namjerno, PR-ovski promišljeno, s obzirom da Grad Rijeka ima veze s oba događaja, u istome danu objaviti promjene u poslovanju tvrtke Rijeka 2020, gdje se 59 radnika proglašava tehnološkim viškom, i izvesti kulturni događaj – ad hoc mini koncertnu turneju Damira Urbana po 12 riječkih kvartova?

Isto se dogodilo u petak, 17. travnja 2020. u Rijeci. Za građane, dakle, one koji plaćaju projekt EPK, ova istovremenost događaja jest sjajna, spoznajna, a za sam EPK i najodgovornije, direktoricu društva Rijeka 2020 Eminu Višnić i pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivana Šarara, to je potpuno promašen potez. Zašto? Zato što je dvostrukost događaja pokazatelj stvarnoga stanja. EPK se dijelom vodio neprofesionalno, bahato, hermetično i narcisoidno. EPK projekt nije maksimalno iskoristiv. Vodio se na način da je dio gradske kulturne zajednice bio isključen dok su se pojedincima osiguravale gomile honorara i plaća. Urušavanje EPK uzrokovano je zapravo samo zbog takvoga vođenja projekata. Koronavirus je samo ubrzao, pospiješio vidljivost ovoga stanja. I, naravno, poslužio duetu Višnić – Šarar kao izgovor za sve.

Urban je nedigitalno, uživo, toga petka, zajedno s Lukom Tomanom i Sandijem Bratonjom, demonstrirao moć kulture. Urban je prvi, na posebno kreativan način, razigranom domišljatošću upotrijebio gradski doubledecker autobus, oslikan Radoičićevim šarenilom, kao sredstvo umjetničkoga stvaranja. Kreacije. Krstareći Rijekom, zaustavljajući se 12 puta (ah, kako simbolično) u desetominutnim glazbenim darovima građanima mijenjao je sliku sivila, razigaravao i raspjevavao građane po balkonima, prozorima i one koji se se zatekli na ulici. Poštivajući sve epidemiološke mjere ugradio je umjetnički čin u koronavirus sitaciju, koji je tako srastao i preoblikovan dobio novu vrijednost. Baš ono što umjetnost čini. Iskoristio je ovu boleštinu na dramaturški način, koji je situaciju koju koronavirus stvara upotrijebio za upravo suprotne učinke od onih koju bolest određuje. Nasmijanost, razigranost, nada, euforija prelile su se po ulicama grada. Pokazao je da je srž umjetničkoga stvaranja upravo u stvarnome promišljanju, u trenutku, u djelovanju i to s minimalno financijskoga ulaganja koje je višestruko umnoženo ne ekonomskim učincima.
Pretekao je ponovno, bar na trenutke, Grad kojega su pretvorili u kulturnu žabokrečinu. Urban je pokazao sve ono što EPK nije, a trebala je biti. Morala je. Mogla je.

Usporedno s tim renesansnim potezom Urbana izvirila je dekadentnost poteza Višnić – Šarar. Duo Višnić – Šarar u lamentaciji kojekakvih floskula, blagoglagoljivom bljezgarenju kojemu su vični, proglašavaju kako će srž EPK, mlade, pametne, poučene, kvalitetne, one koji su naslijeđe ovoga projekta… baciti na cestu. U kaljužu. U glib. A, gle (još jednoga) čuda, sebe će, valjda pametnije, kvalitetnije, mlađe… ostaviti i dalje uhljebnički parazitirati, crpiti, cijediti poput pijavica dok se može. Možda se kasnije opet i zaposliti u samome Gradu? Bez obzira na napisano i odaslano s patetikom punoga razumijevanja, bitna su djela. Činjenje. A ono je jednostavno… Sebe smo ostavili, druge ćemo najuriti. Da misle što govore, Višnić i Šarar bi prvi trebali podnijeti neopozive ostavke, a Odjel i Grad bi mogao dovršiti poslove – ako je to odabrana strategija.

EPK iz perspektive Višnić, Šarara i još ponekih, svodio se zapravo samo na novac. Priče o kulturi, napretku, nasljedstvu bile su samo priče. Celofan. Zamaskiranost za hvalospjeve samima sebi. Jer vrlo je jasan potez: nema love, nema ni kulture. Nema (dovoljno) love (odabranima), nema ni EPK. Nema love, nema ni smanjenoga opsega, nema ičega. Zašto vlastitim primjerom nisu pokazali kako stvarati kulturu, kako stvarati program. Zašto nisu na vlastitome primjeru pokazali sve ono što su govorili volonterima kada su ih upogonili. Na stotine. Da bi oni usporedno dizali gigantske honorare. Da se sve samo svodi na lovu pokazuje i činjenica da sve što se smislilo u ovo vrijeme, sva kreativnost, sav program, sve se svodi na poticanje prodaje dvije kašete pive.
Da je sve vođeno pogrešno, ne samo EPK projekt, već i gradska politika kulture od strane Šarara, možda najbolje kazuje sama sudionica EPK strukture Lela Vujanić, voditeljica programskoga pravca Kuhunja koja je za Jutarnji list izjavila: „Postala sam svjesna da je Rijeka puno manja nego što je nekada bila, da ovdje više nema ljudi koji su činili neke scene. Shvatila sam da se nešto radikalno promijenilo, da je atmosfera grada potpuno drugačija. Da nema više tu up-tempo vibru, da je previše ljudi otišlo.“ Rijeka je (kulturno) opustošena. Brisnje kao dio „strategije“ svega onoga što smeta sastavni je dio te politike, pa je upravo naslov EPK – Luka različitosti, gorka, surova, suprotnost stvarnoga djelovanja. To se vidi i danas. Jer opustošena od entuzijasta, stvarnih kreativaca, kada su samo ostali lovatori, jedina osmišljena strategija jest povlačenje. Primjer je kako se i dio tzv. nezavisne scene parazitski navalio na sustav, nestručan i nespreman za takve projekte. Mogu oni prosipati floskule da su dovukli EU novce u Rijeku no zapravo su svoje džepove proglasili Rijekom.

Te individue ipak znaju nešto. Znaju dobro napisati EU projekte. Besprijekorno. Teoretski briljantno. Ali, u mnogim slučajevima realizacija ostaje praznina. Ništavilost. Nula. Na događanjima samo oni i njihovi prijatelji ili čak niti oni. Uljuljani u takvo financijsko crpilište u manirima pijavica, zapravo su zaboravili na kreativnost i stvaranje. I onda, u doba korone, kada nema para, nema ni programa. Stečeni refleks učinio je svoje. Otjeraj da nama može ostati još više. Takvo se „promišljanje“ nužno prelilo i na sam EPK. Jasno to pokazuje i broj posjetitelja na EPK programima, koji je mizeran za takve rangove, ali i opet sama izjava spomenute sudionice i radnice u EPK Vujanić: „Sjećam se, dolazim u Palach, očekujem horde ljudi, pun klub, punu Kružnu ulicu… Počinjemo s tribinom… (…) Dakle, dolazim u Palach nešto prije toga, a nema žive duše… Bliži se vrijeme eventa, a u prvom redu sjede tri moje cimerice kao jedina publika. Poslije se, doduše, napunilo i bilo je sjajno, ali već sam tu shvatila koje probleme ćemo imati s publikom i njenim razvojem.“ Osim devastacije te poznate riječke scene, uočava se i devastacija razmišljanja… problem jest publika, ne oni u EPK, koji su, između ostaloga, već godinama lamentirali čak i o razvijanju publike. Uspjeli su je razviti čak do razine tri. I to cimerice!

Vođenjem EPK projekta od strane Višnić – Šarar dueta sada je jasno kako se nije iskoristila nova okolnost koronavirusa da se EPK lansira u nove orbite. Kako su sva lamentiranja o novome, progresivnome, kritičnome samo mrtvo slovo na papiru, samo pokriće za dizanje para pojedincima, jer sve ono što su pričali nisu niti osobno prometnuli. Nisu pokazali primjerom kako u novoj situaciji?! Nisu upotrijebili onu još čudnovatiju, najčudesniju moć kulture u procesu transformacije, zacjeljivanja, promjene, a koju je moćno, a tako jednostavno demonstrirao Urban. Koji, da dramaturgija bude značajnija, nije bio niti dio otvaranje EPK! Nema love, nema para, nema ništa… Nema nas! Ili možda ipak, nekoga još uvijek ima?! (Zvonimir Peranić, foto: Urban Fb)

2 COMMENTS

  1. Kad je karantena onda ne mozes birati niti izbjeci ponudjenu kulturu.
    Urban, Lepa Brena, … sve MORAS SLUSATI.
    Za koji dan ce ti isti umjetnici u nekom mediju govoriti o slobodi izrazavanja?!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here