Neugodno mi je pisati o ljudima, stvarima ili o događajima koji mi se čine da nisu dobri. No, životno okruženje nam škrto daje dobre događaje, a daleko više one manje dobre. Jedno takvo, ne baš uljuđeno, događanje je i ono ovih dana u Vukovaru. To zbivanje možemo promatrati s više strana ali sva su u istom, crno bijelom, kaleidoskopu.
Stidim se da živim u društvu koji nasilno skida zakonom dopuštene ćirilične tablice.
Iako sam odrastao i školovan u društvu koje prvenstveno koristi latinsko pismo mislim da nasilja ne bi smjelo biti. Pitanje kulture, običaja, zaštita drugog i drukčijeg ne bi smjelo eskalirati u svađi, u mržnji i nasilju. Ratnom pobjedniku, ako tu uopće ima pobjednika, ne dolikuje takvo ponašanje. Nikakvi argumenti ne mogu opravdati ovo nazadnjačko ludilo na početku trećeg milenija.
Kroz historiju smo vidjeli i trebali zapamtiti kako prolaze zabrane govora, pisma, literature i drugih “nosača” kulture. Ovog časa ne ulazim u bezbroj varijanti “rekla-kazala” jer to samo zamućuje viđenje. Jedno od toga je da se branitelji osjećaju povrijeđenim. Mislio sam da ih ipak bijedan životni standard društva više brine nego “nepodobne” tablice.
Konsterniran sam tolikom mržnjom između nositelja dvaju pisama koji se u krajnosti uklapaju u jednu kulturu. Znam da ovo za neke izgleda kao svetogrđe ali se to može, za razumne, lako dokazati
Čudi me glasni muk stranaka i razumnih građana kojih u ovom društvu, začudo, još ima. Oglašuje se jedva, tiho i skoro sramežljivo, predsjednik države koji škropi nekakvom toplom vodicom i koji na taj način neće ništa postići ako uopće želi što postići.
Ovo nasilje nije samo “slučaj” Vukovara, to je leća kroz koju nas promatra svijet. Ne, nije mi ugodno reći da pripadam tom i takvom društvu.
Ali tu vidimo i drugog neukusa i nasilja. Zastave se prljaju raznim natpisima koji se ne bi smjeli stavljati na zastave. Na zastave ne idu nikakvi natpisi. Čuju se i, kao, domoljubne pjesme. Ne znam što to u biti znači. Da, sjećam se kitice jedne, mislim da bi mogla biti domoljubna pjesma, iz “trulog” i prošlog režima koja se pjevala “… da nam živi, živi rad…” (rad a ne rat). Te ili takve pjesme ne čujem više, a to je stvarno domoljubna pjesma, ma tko god što mislio.
Hrvati se ponose i hvale glagoljicom koju smatraju, prisvajaju, isključivo kao svoje pismo. Ne vidim da se kod ovog sukoba glagoljica uopće spominje. Bilo bi logično da se u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj rabi glagoljica ako je to, kako kažu, hrvatsko pismo. Hrvati nisu primarno imali, a ni izmislili latinicu pa bi prema onoj “koristimo hrvatsko” trebali odustati od latinice.
Za one manje informirane evo par riječi o glagoljici.
Riječ dolazi od staroslavenskog glagoljati, što znači govoriti. Najstarije je to slavensko pismo. Suvremena istraživanja povezuju ga s redovničkom bizantskom braćom Kirilom i Metodom. Ovi su, po bizantinskom imperatoru Nikoli III, upućeni evangelizirati Veliku Moravsku.
Oslonivši se na mala slova grčke i židovske alfabete, elaborirali su u drugoj polovici IX stoljeća abecedu koja može izraziti zvukove slavenskih jezika koji nisu imali adekvatna slova u grčkoj i latinskoj abecedi (ćirilica je različita i nastaje nešto kasnije).
Ovaj alfabet, sastavljen od 40 slova, oslanja se na samaritansko pismo kao i na staroslavenske rune. Glagoljica se proširila i na druge slavenske zemlje Srbiju i Bugarsku, koje će je kasnije zamijeniti ćirilicom. U Hrvatskoj će se glagoljica održati duže vrijeme i to ne samo u liturgijskoj već i u literarnoj upotrebi.(Ivan Pauletta)
