“Moje svjedočanstvo, moja ispovijest, moje istraživanje novog oblika obitelji, koja se može graditi i oko životinje. Odvažila sam se ispitujući nove društvene norme, ne znajući točno razdvaja li ona dva uistinu različita svijeta: svijet ljudi i svijeta životinja, svijet majčinstva i vlasništva, svijet normalnosti i svijet skandala.” Ovako je svoju knjigu na Instagramu predstavlja francuska veterinarka Hélène Gateau (42). Da, to je već skandalozna knjiga. Zove se Zašto sam odlučila imati psa (a ne dijete)” (Pourquoi j’ai choisi d’avoir un chien (et pas un enfant). Knjiga je posvećena Colonelu, border terijeru kojeg je udomila prije četiri godine, nakon rastave od muža.
Knjiga se stoga bavi središnjim pitanjem u suvremenom društvu. U Hrvatskoj kao i u Francuskoj (gdje je 60% Francuza s kućnim ljubimcima u dobi između 25 i 34 godine, dobi u kojoj najčešće postaju roditelji). I to je posebna veza koju možete imati s kućnim ljubimcem u povijesnoj fazi krize rađanja. Može li se majčinski instinkt usmjeriti prema psu? Postoji li granica u ovoj ljubavi koja se prevladava? I zašto se to događa?
„Vjerni i pouzdani partner, pas također može ispuniti usamljenost, posebno u individualističkom društvu“, objasnila je Hélène Gateau u intervjuu za Madame Figaro. “Više od ostalih, Francuzi imaju poseban odnos prema pasmini pasa, još od Luja XIV. koji je strastveno volio pse.” Ali postoji i drugo objašnjenje: “Ima moje objašnjenje: pas zamjenjuje sina kojeg nemam.”
U Francuskoj su, prisjeća se Gateau, žene bez djece, ali okružene psima, nazivane “mémères à chiens” (pseće majke). Prilično uvredljiv izraz. Danas se nešto promijenilo i izbor “želiš čuvati psa, jer te tjera da imaš manje odgovornosti od djeteta” nije više tabu tema.
Gateau je usvojila Colonela nakon razvoda od supruga (nakon 10 godina braka). “I to mi je promijenilo život”, kaže. “Počela sam imati drugačiji tempo u brizi o njemu, do te mjere da su neki ljudi oko mene to smatrali malo pretjeranim.” Žena se dakle preispitala. „Colonel je imao važno mjesto u ključnoj fazi mog života. Na kraju jedne ljubavne priče i u ovim ključnim godinama, na početku četrdesetih, kada se još postavlja pitanje djece. Što se mene tiče, nikad nisam htjela imati djecu, čak ni kad sam bila u braku. Radije sam usvojila Colonela. Odlučila sam biti više individualist i dati prednost svom načinu života, svojoj slobodi.”
Majčinski instinkt prema psu
Pitanje je je li ta veza usporediva s majčinskim instinktom. „Da“, odgovor je autorice. “Igra na istim mehanizmima klasičnog majčinskog instinkta. S hormonske, biokemijske i neuronske točke gledišta, ono što ja doživljavam vrlo je blisko privrženosti majka-dijete. Tipično je za ljudska bića da imaju tu potrebu brinuti se o još nekome osim o sebi, poznata briga. Briga o životinji odušak je naše obrazovne želje.”
Razlika je u tome što kada postanete majka morate prihvatiti mnoge rizike. Dok Hélène Gateau, koja živi s Colonelom, ne mora izazivati njegovu “potrebu za kontrolom” niti njegov “strah od nepredvidivih aspekata života”. Na primjer, odvojenost. „Kada dobijete dijete, vidite da brže starite. S Colonelom nikada neće biti tako jer ću ja biti ta koja će ga pratiti do kraja. Čudno je to što pas živi do 18 godine, manje-više do godine kada dijete napušta kuću i svoje roditelje. Prilično je iznenađujuće.”
Društvo se bori prihvatiti ideju da bi žena ili muškarac radije imali psa nego dijete. „Sloboda koju si dopuštamo izaziva kritike, pitanja, pa čak i ljubomoru. Odabrala sam život koji nije ovjekovječenje vrste, zbog čega je i uznemirujući.”
Veterinarka priznaje: „Istina je da kada svom psu kažem „Dođi posjetiti mamu“ mogu ga nasmijati. Obraćam mu se kao što se majka obraća svom djetetu. Koristim visoke intonacije, kratke riječi, grube rečenice. Možda se činim smiješnim, ali ljudska bića to rade kada se obraćaju živom biću koje ne posjeduje verbalni jezik.”
Ovaj na slici jadan gleda kao da je video IVORA KATOLIKA ! Kao bre izviđač čopora da zalaje kad vidi IVORA HRVATINU KATOLIKA.