Home Mozaik Wuhan i Rijeka imaju puno toga zajedničkog, počevši od glazbe

Wuhan i Rijeka imaju puno toga zajedničkog, počevši od glazbe

1099
0
Li Ke izlazi iz Voxovog ureda u Wuhanu, provincija Hubei, 9. travnja 2020. Shi Yangkun / Sixth Tone

Uvijek u sjeni poznatijih velegradova poput Pekinga, Šangaja i Guangzhoua, Wuhan je svojih pet minuta slave dobio na jednoj tragediji ljudskog čovječanstva. Iako mnogi će se složiti da “ne postoji loša reklama“, nepošteno je asocirati ovaj grad isključivo s virusom, uostalom, ima nekoliko zajedničkih točaka s našim gradom.

U svakodnevnom medijskom bombardiranju negativnim vijestima iz Wuhana unazad 2-3 mjeseca prepoznao sam malo Rijeku u svemu tome, o kojoj se u hrvatskim mainstream medijima govori skoro nikada, a čak i kada se govori, u pravilu je to u negativnom tonu od strane nekog “stručnjaka” pronađen zbrda zdola,  koji u televizijski eter “objašnjava’ širokom pučanstvu kakva je zapravo Rijeka i što su zapravo Riječani. 

Tako smo i zadnjih par mjeseci slušali o tome svakakve teze o Wuhanu, o gradu gdje se nalaze tajni laboratoriji do grada gdje se u slobodno vrijeme jedu šišmiši, dok je onaj najvažniji dio jednog grada – ljudi, njihova lokalna kultura i mentalitet, stavljen u drugi plan za neka bolja vremena.

Wuhan nije turistička meka niti je ikada namjeravao biti, grad je uglavnom poznat po svojoj industriji (tu se naime proizvodi većina kompjuterskih i drugih ekrana), posebnoj lokalnoj kulturi i ulozi u kineskoj prošlosti. Grad se nalazi na obalama rijeke Yangtze, te je zbog toga u ljetnim mjesecima jedan od najvlažnijih i najtoplijih gradova u Kini. U doba kada nije bio klima uređaja i ventilatora, većina stanovnika ovog grada bi u ljetnim mjesecima spavala na otvorenom, na krevetima izrađenim od bambusa ili drva, što je mnogim ljudima iz ostalih gradova Kine bilo bizarno, ali Wuhanci se nisu previše opterećivali tuđim mišljenjima. Odnos Wuhanaca s vlagom, pomalo podsjeća na odnos Riječana s kišom, koji su od ove vremenske pojave skoro napravili vlastiti brend.

U vrijeme kada većina današnje Kine teži sofisticiranosti i “eleganciji” u govoru, Wuhanci su i dalje poznati po svojoj jednostavnosti i komunikaciji “bez celofana”.

Buntovni grad

Wuhan ima i pedigre buntovnog grada, kroz davnu i blisku prošlost, ovaj grad je uvijek pomalo kontrirao svim režimima, pa je tako pad carske Kine i Qing dinastije krenuo upravo iz ovog grada daleke 1911. Godine (Wuchangska pobuna), što se kasnije proširilo na ostatak Kine (Xinhajska revolucija). Prošle godine je nekoliko tisuća Wuhanaca prosvjedovalo protiv otvaranja spalionice smeća, jedan od rijetkih primjera građanskog otpora u današnjoj Kini, gdje je zadnjih godina cenzura i gušenje bilo kojeg oblika otpora sveprisutno; jako je rijetko vidjeti prosvjede s 50 ljudi, a kamo li prosvjede s nekoliko tisuća ljudi.

Možemo povući paralelu s Rijekom, jedan od prvih mjesta na Svijetu gdje je nastao otpor fašizmu 1919. Godine, grad gdje je i u “doba mraka” bilo primjera otpora (npr. dio čitatelja će se sjetiti peticije nakon smrti mladog Nenada Vižina, koji je 1981. Godine ubijen kod Hotela Continental u još nerazjašnjenim okolnostima, o ovom događaju je kasnije grupa Atomsko sklonište napisala pjesmu Mutna Rijeka).

Duh riječkog identiteta i mentaliteta se uvijek osjećao kroz glazbu. (na slici: Paraf, Rijeka)

Rijeka je jedan od rijetkih gradova u bivšoj Jugoslaviji koji je bez obzira na turbolentna vremena Devedesetih, sačuvao jezgru svog mentaliteta, koji je u pravilu liberalan i tolerantan.

Srce kineskog punka Devedesetih

Wuhan je poznat u Kini kao “Grad punka”. Punk u Wuhanu započeo je 90-ih s jednim glazbenikom: Wu Wei. Kao mladi basist s problematičnom pozadinom, Wu se “navukao” na zapadnu rock glazbu, živeći u Pekingu, kupujući kasete The Clasha i Ramonesa na crnom tržištu.

S lijeva na desno: Wu Wei u Pekingu, 1995 .; Wu Wei tijekom svirke, iz dokumentarca iz 2015. godine “Nikad ne pusti moju šaku”; Wu Wei u Wuhanu, provincija Hubei, 2016. S @ SMZB na Weibo

Razočaran životom u glavnom gradu, Wu se vratio u Wuhan sa svojim prijateljem i bubnjarom – i eventualnim osnivačem Voxa – Zhuom 1996. godine, odlučivši razviti punk scenu u svom rodnom gradu. Par je formirao bend SMZB – kratica od kineskog shengming zhi bing (“Kruh života”) – i svirali su svoju prvu svirku u prosincu.

Wuhan – grad tvorničkih radnika s reputacijom grada gdje ljudi govore ono što misle i gdje su u prošlosti nastale oružane pobune – se pokazao kao plodno tlo za punk. Ubrzo su u gradu nastali uspješni bendovi s šarenim imenima, poput Play to Death, Angry Dog Eyes, Big Buns, Dogshit Sandwich i Day of Chaos.

Iako neki tvrde da je kineski punk rođen u Pekingu, bendovi u Wuhanu bili su poznati po tome što su ostali vjerni izvornom punkerskom duhu s naglaskom na čovjeka i radeći kolaborativno.

SMZB je odbio snimati ljubavne pjesme, umjesto toga su svirali pjesme o društvenoj nepravdi, političkoj korupciji i policijskoj brutalnosti u mješavini kineskog i lošeg engleskog.

Kao mladi ljudi uglavnom bez novca, glazbenici iz različitih bendova usko su surađivali – živjeli zajedno kako bi uštedjeli novac, dijelili instrumente, pa čak i članove benda, stvarajući plakate i lijepili ih u lokalnim školama. Malo je lokalnih bubnjara moglo svirati u stilu brzog punka, pa je Zhu u jednom trenutku svirao za pet različitih grupa. Jedne večeri je imao toliko svirki, da jednom kad se vratio doma, nije mogao ustati iz kreveta tri dana.

Tradicija se nastavila do današnjih dana, u manjem obujmu, jer većina mladih Kineza uglavnom preferira pop hitove i mainstream glazbu.

Neustrašivi punkeri bi organizirali svoje svirke u najpoznatijem rock mjestu u Wuhanu, klubu Vox, s čijeg su balkona na drugom katu mogli skočiti na publiku, potpuno vjerujući dolje zgužvanoj masi znojnih ruku koja bi prekinula njihov pad. Vox je otprilike imaju isti kult kao Palach u Rijeci, u kojem su mnogi bendovi imali svoje svirke na Ri Rocku.

Ali Vox – poznat kao srce koje tuče u kineskom “Punk gradu” – već mjesecima nije čuo tutnjavu gitara ili vrištanje gomile.

Glavna pozornica je prazna, a jedini posjetitelj kluba trenutno je mačka “Mali Wang”, koja tiho šeta između stolova. Na crnom stražnjem zidu, Voxov slogan napisan je bijelim slovima: “Glas slobode, Glas mladosti.”

Mjesto je zatvoreno od kraja siječnja, kada je Wuhan naglo zatvoren u pokušaju obuzdavanja epidemije koronavirusa. 76 dana kasnije Wuhan je uz veliku medijsku pompu ponovno otvoren i oslobođen karantene, a lokalne trgovine, restorani i uredi postupno počeli radom.

Ipak, barovi s glazbom uživo poput Voxa i Prison Bara – još jednog okupljališta gradskih punkera – još uvijek čekaju zeleno svjetlo da ponovo počnu organizirati svirke.

Vox je otkazao ili odgodio više od 50 svirki od početka karantene, rekao je Zhu Ning, osnivač ovog mjesta,  kineskom kompaniji Web Media Music Business u ožujku. Otkazan je dvodnevni rock festival kako bi proslavio 15. Godišnjicu kluba, te je umjesto toga radio intervjue uživo i nastupe domaćih bendova putem streaminga.

Stečaj je egzistencijalna prijetnja mnogim glazbenim producentima i klubovima. Iako praktično ne zarađuju, i dalje su dužni nastaviti plaćati najamninu, kao i plaće svojih zaposlenika i osiguranja. Jedan alternativni klub u gradu Shenzhenu je zadnjih dva mjeseca već propao.

“Virus ima snažan utjecaj na ovu industriju, posebno za poslovne prostore”, kaže Li Ke, Vox-ov menadžer u razgovoru za portal Sixth Tone. “Imamo visoke troškove hladnog pogona … i još uvijek ne možemo otvoriti, pa nemamo ni yuan prihoda.”

Li Ke izlazi iz Voxovog ureda u Wuhanu, provincija Hubei, 9. travnja 2020. Shi Yangkun / Sixth Tone

Kako bi preživio ova teška vremena, Vox je dodijelio zaposlenicima smanjenu plaću i pregovarao o smanjenju stanarine sa svojim iznajmljivačima, rekao je Zhu za Music Business. Objavljuju i video sadržaje na platformama Weibo i Bilibili, mada su brojevi gledanja do sada minimalna.

“Razmišljamo o drugim načinima ostvarenja prihoda”, kaže Li. “Samo moramo nekako zajedno izdržati.”

Ako bi Vox i Prison zatvorili, to bi bio gorak udarac za Wuhansku punk scenu. Ova mjesta su odigrala veliku ulogu u nastanku grada kao prijestolnice kineskog punka, a oba su postala orijentir za ljubitelje žanra.

Divlji život

Wuhanski punkerski svijet je opisan i u dokumentarnom filmu “Nikad ne pusti moju šaku” (Never Release My Fist) iz 2015. Godine, životna iskustva i nevolje koje su pripadnici ove subkulture pretrpeli tokom ranih dana svog pokreta. Glazbenici u šali opisuju pokret kao uski krug mafijaškog klana, a Wu Wei – koga zovu šef Wu – je njihov glavni pokretač.

„Ljudi koji su svirali u bendovima tih dana bili su potpuno ludi. Samo su htjeli baviti glazbom, nisu mogli živjeti bez toga “, kaže Li. “Ti momci u to vrijeme svi su bili jako siromašni. Svi su živjeli zajedno kao podstanari da bi uštedjeli novac.”

Pronalaženje mjesta za svirke predstavljalo je trajnu glavobolju, prisjeća se Lin Wenhua, vlogger i bivši član Wuhanskog punk benda Red Spider. Klubovi, kafići i lokali za karaoke odbijali su im nastupe, pod izgovorom da su prebučni. Svirke bi često završile uz dolazak policije.

Grupa Red Spider je u potpunom očaju pronalaženja mjesta za svirke često nalazila neobična mjesta, poput garaža u parku i čak u mongolskoj jurti (tradicionalni šator) – a za svaku svirku bi trebali nositi opremu trajektom preko rijeke Yangtze.

“U ranim danima nije bilo ičega,  dok danas imate sve što vam treba, poput sala za vježbanje koje možete unajmiti za novac”, kaže Lin, koji do danas nosi nadimak Spider. “Sve što se radilo je bilo vlastitim radom i bilo je jako teško.”

Vox je rođen iz te potrebe da se stvori stalna baza u kojoj će Wuhanski punkerski bendovi nastupiti. Zhu, koji je napustio grupu SMZB nakon što se bend preselio u Peking, 2000. godine je osnovao produkcijsku kuću Vox s ciljem stvaranja sigurnog utočišta za glazbu. Njegova prva lokacija 2002. godine je bila u staroj misionarskoj crkvi – što je bilo idealno, jer je bilo «kul i izuzetno jeftino» za iznajmljivanje, kaže Li. Iako je bila dobra lokacija, mjesto je bilo loše upravljano i zatvoreno je u roku od šest mjeseci.

2005. godine – nakon što se Zhu vratio s turneje u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je saznao više o profesionalnom vođenju produkcijske kuće – osnovao je drugu verziju Voxa, koja je uglavnom djelovala kao bar. 2007. godine se preselio na svoju treću i posljednju lokaciju.

Li, koji je oko tog vremena počeo raditi u Voxu, kaže da je to bio prvi američki bar na tom području. Ubrzo je uslijedio Prison bar kojeg je Wu osnovao nakon povratka iz Pekinga 2009. godine.

Oba su mjesta nastavila stjecati gotovo legendarni status u Wuhanu, privlačeći živopisnu gomilu ljudi, glazbenika, ostarjelih punkera i nesretnjaka. Prison je čak postao tema jedne od pjesama grupe SZMB-a.

“Kad bi svirka bila gotova (u Voxu), ogroman broj ljudi došao bi popiti pivo”, kaže Li. “U ta vremena, bilo je užurbano i prilično kaotično.”

Wuhan je sveučilišni grad s velikim brojem mladih umjetnika,  stotine bendova su svirali u Voxu tijekom godina. Često bi dolazili i odlazili, bez registriranja svog imena, kaže Li. Kako bi ovjekovječio gradsku scensku glazbenu scenu, Vox je počeo snimati godišnje kompilacijske uživo albume pod nazivom “Voice of Wuhan.”

Vox je 2015. pokrenuo vlastitu diskografsku kuću Wild Records, koja je sada neovisni poslovni subjekt s pet bendova s kojima stalno surađuju . Otvorili su i dva nova lokala u gradu Changsha i Chongqing, redom 2017. i 2018. godine.

Punk pokret koji je izvorno stavio Wuhan na glazbenu kartu od tada je gotovo nestao, Vox je bio trajna relikvija tog doba. Od rane skupine bendova preostaje samo SMZB.

“Wuhan punk je u to vrijeme bio vrlo poznat, ali zapravo je postojao samo jedan val bendova”, kaže Li. “Sada je sve popularnije od punk-a … najpopularniji su tajvanski bendovi: predstavnici sitne buržoazije.”

Punk je počeo nestati u Wuhanu jer se društvo mijenjalo, kaže Li. Dok su rani punkeri bili siromašni i ljuti na stanje oko sebe, današnji mladi nisu. Lin ih opisuje kao “nježnije” i “domoljubnije”. Također, više su zainteresirani za pisanje hitova, dobivanje slave putem interneta i zarađivanje, dodaje Li.

“Vremena su se promijenila”, kaže Li. “Mladi žive mnogo bolje nego ranije … Oni samo misle:” Kako mogu nastaviti lagodan život? “

Stari su se bendovi raspali kako su starili i povećavali pritisak od posla i obitelji. 

Noviji glazbenici žude za složenijim zvukovima, ignorirajući jednostavnije ritmove punka.

Bivši punk rocker Xu Bo, koji je s Linom svirao u Red Spideru početkom 2000-ih, kaže da je prešao na emo glazbu. U posljednjih nekoliko godina, još se više udaljio od svojih punk korijena, utemeljivši math rock sastav Chinese football – trenutno jedan od najpoznatijih bendova Wuhana – koji ima potpisan ugovor s Wild Records, produkcijska kuća Voxa.

Ako je punk scena u kojoj je svirao bila ukorijenjena u potpunoj pobuni, Xu kaže da vjeruje više introspektivnom pristupu promjeni – počevši od sebe, iznutra. “To se može razlikovati od bendova te generacije koji su svi bili protiv svih i svega”, kaže.

Ugled Wuhana kao “punk grada” sada je većinom legenda, kaže Li. Komentatori vole povezivati ​​punk i lokalnu kulturu Wuhana, s njegovim oštrim dijalektom, tvrdim manirima i povijesnom revolucijom – ustanka iz 1911. koji je srušio posljednjeg kineskog cara, do sukoba tijekom desetljeća Kulturne revolucije. U pravom punk stilu, Li, se podrugljivo smije na ideju da postoji stvarna veza s gradskom punk scenom. “Ima li to veze s tim? To je forsirana analogija, “kaže on.

No, Xu i dalje vidi prizore starog punk duha u tome kako je Wuhan reagirao na krizu COVID-19. Od neustrašivih „tetki“ koje se nastavljaju okupljati i plesati na ulicama, do osjećaja zajedništva kojeg pokazuju mnogi mještani, pankerske vrijednosti samoorganizacije i žestoke odanosti su žive i zdrave.

Xu kaže da je ovaj duh naučio tijekom svojih prvih dana u Voxu, kada su se svi družili u naporima da pomognu u koncertima i svirkama, a on bi uvijek pomogao u čišćenju nakon koncerata

“Svatko može imati svoje razumijevanje što je punk. Ali ono čemu se ja divim je duh “uradi sam” u punku – učini što možeš “, kaže Xu. “Do danas, ova je stvar ostavila dubok utisak na mene, od glave do pete.” (Sixth Tone / Livio Defranza).

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here