Ništa jednu ženu ne čini više ženom kao njezina uspješna kontrola nad srcem muškarca. Njegovim pripitomljenim, dječački poslušnim i njoj, u potpunom povjerenju, predanim, privrženim srcem.
Ali ne govorim o onoj kontroli koja proizlazi iz htijenja nesigurne žene za nadmoći nad takvim razdraganim i blagim srcem, slijepo podložnim njezinim manipulacijama i ranjavanjima. Već o kontroli koja proizlazi iz snažne potrebe jedne emotivne, odane i zaljubljene žene da čuva to srce, pa ga sve tako blaženo, radosno i svakodnevno pijano od ljubavi zauvijek održava u ,toj, gotovo nestvarnoj, utopijskoj punini.
Ništa jednoj ženi ne pridaje većeg zadovoljstva od trenutka u kojem se on, muškarac, pun lutanja i nezaustavljive želje za osvajanjem kompletnog neemotivnog svijeta, zbog nje odriče svih svojih nastojanja da postane muškarac-osvajač s titulom emotivno nesalomljivog i nikad priznatog romantika, trenutka u kojem se ona neobuzdana zvijer u njemu, muškarcu, smiruje i on postaje povjerljiva, pitoma i mazna životinjica.
Trenutka u kojem on skreće pogled s njezinih oblina, s njezinog seksepila, tjelesne zavodljivosti i primjećuje svu njezinu ćudljivost, nelogičnost, prevrtljivost, samozatajnost, nedorečenost i samoću. Primjećuje sve ono neopipljivo na ženi, a koje čine jednu ženu neobjašnjivo dražesnom i ljupkom. Koje je odmiče iz okvira obične tjelesne skice i čini ju skroz potpunom. Trenutka u kojem on, uvijek nemiran i nezainteresiran ni za što, osim za posjedovanje ženskog tijela, najednom postaje obazriv slušatelj….
I divi se njezinom bijelom, mekom licu i blagim očima iz kojih čita svu njezinu bol, tuge i razočaranja.
Divi se njezinim medenim, sitnim usnicama i pozorno ih sluša dok tako živo prepričavaju sve one blijede, ništavne i već odavno svršene i zakopane uspomene, a koje njoj ne ostavljaju ni mirnu prošlost ni mirnu budućnost.
Jer svaka žena ima takve uspomene.
Divi se njezinoj snazi što još uvijek umije biti tako lijepa, tako nježna, i tako mirna, potpuno ženstvena čak i unutar nemilosti surove sadašnjosti u kojoj je brutalno ostavljena.
Divi se svemu onom ženstvenome u ženi, svemu onome za što je, do jučer, mislio da bi u ženi mogao zapaziti jedino suviše neozbiljan, nerealan, patetičan poeta.
Divi se samom sebi što ga je uspjela zavesti dobra, stara romantika i što mu se taj nepoznati osjećaj čini toliko poznatim, toliko živim, stvarnim i ugodnim da se više niti ne trudi pobjeći od njega.
Uživa u ženi ispred sebe koja ga uspijeva zavesti samo umiljatim glasom, milim pogledom i svojim tajnama.
Uživa u tom osjećaju u kojem mu pliva srce, u toj utopijskoj punini.
Uživa u ljubavi.
