Kao i uvijek budi ju poznati zvuk iritantne zvonjave budilice. Ruka joj tapka po noćnom ormariću sve dok napokon ne dohvati željeni predmet. Boreći sa svjetlom mobitela i još uvijek poprilično omamljena snom koji joj polako iščezava iz sjećanja, nekako uspijeva razabrati, osvijestiti i mozgu odaslati poruku, 6 je sati, odnosno, odmah sada odmah moraš napustiti svoje toplo, preudobno i premekano carstvo i svoje tijelo izložiti sibirskoj hladnoći.
Ustaje zijevajući, glave teške kao da na njoj stoje još tri glave, snuždenog izraza lica, s bljutavim okusom u ustima i škiljavim očima kojima naglašava da je još uvijek posvađana s bilo kakvim osvjetljenjem.
Sva mamurna od spavanja, i pothlađena od napuštanja svojeg carstva, teturajući, nogom traži papuče. Kilavo se dovlači do kuhinje. «Brrr, što je zima!» mrmlja samoj sebi u pospanu cijelu sebe. Pali klimu, a odmah zatim i ploču na štednjaku. Dok klima brundajući šalje toplinu u prostoriju, ona sipa mlijeko u lončić i polaže ga na užareni krug. Neko vrijeme isprazno zuri u taj lončić, štednjak i pločice i kuhinjski ormarić pred njom. «Idem se ja na brzinu umiti dok se na ugrije ovo mlijeko» prene ju prva, svježa pomisao iz njezinog ispraznog i tupog pogleda u ništa. Upućuje se prema wc-u, zijevajući.
Hladna voda bistri njezin um. «Kad sam se već umila, stavit ću odmah i kremu na lice. A mogla bih i puder odmah, da ne moram kasnije. Koliko je to vremena prošlo…» pita se dok kružnim pokretima nanosi kremastu teksturu rozo-bež boje po licu «..ma još ima vremena da se mlijeko ugrije» zaključuje. Tapkajući kažiprstom po takozvanom području oko očiju, a koje u ovom slučaju uključuje samo područje ispod očiju, puderom u stiku bež boje vješto prekriva nepostojeće podočnjake.
«Samo još ovaj puder u prahu…»puf natopljen prahom boje vanilije približava svojem već podosta osvježenom licu«…pa ću ići vidjeti što je s tim mlijekom»
«Ma tek sad se možda samo dno lončića zagrijalo, ipak je to onaj težak lončić s ful zadebljanim dnom» podržava svoje misli prateći lijevim okom zaklopljeno desno po kojem povlači savršeno preciznu crnu liniju duž cijelog gornjeg kapka. «Još imam vremena» ocjenjuje dok s istom preciznošću istom crnom bojom, sad već totalno razbuđeno i ufurano, kiti i drugo oko. «Evo još samo sjenilo i to je to i idem skinuti mlijeko sa štednjaka» prvo sivkastim, pa sivkasto-zelenkastim sjenilom, izvježbana i potpuno vješta ruka novog Picassa oslikava si kapke «Ovdje ćemo dodati malo smeđeg, ovaj dio malo crnim sjenilom osjenčati» igra se spretno s bojama «Takoc» oduševljeno se gleda u ogledalu «I za kraj još da prijelaze izgladim..» Diveći se svojem remek-djelu najednom ju prostrijeli pomisao na «Mlijekoooo» Ostavljajući šminke za sobom i svoju sliku u ogledalu požuri do kuhinje.
«Uuuf, dobro je, nije se niti namreškalo još!» odahne. Hvatajući se za područje oko srca, uzdahne i uz taj uzdah, refleksno, na milisekundu zatvori oči.
Šuštavi zvuk, slatkasto- zagoreni miris, zakorena ploča, pokoja psovka i duh Edwarda Aloysius Murphyja ispune prostoriju.
