Mnogostrukost društvenih uređenja, njihova stalna mijena, previranja i nasilno katalizirane društvene promjene početkom 20. st. okruženje je u kojemu je bivao George Orwell. Djelovanjem u Indijskoj kraljevskoj policiji u Burmi više od pola desetljeća između dva svjetska rata i sudjelovanje u Španjolskome građanskom ratu, zasigurno ukazuju na snažna opredjeljenja i stavove koje su stvarale upravo situacije i (povijesne) ličnosti koje su prekrajale (političku) sliku svijeta. Krajem Drugoga svjetskog rata tako nastaje Životinjska farma, alegorijski politički roman o korupciji socijalističkih ideala, a gotovo pred Orwellovu smrt 1984, antiutopijski roman u kojemu daje svoju viziju posljedica totalitarizma.
Životinjska farma prikaz je transformacije, promjene u kojoj životinje zavladaju farmom, uspostavljaju međusobne odnose, načelno ekvivalentne, da bi se u kasnijoj kristalizirajućoj hijerarhiji strukturirale u identičnu ljudsku strukturu protiv koje su se borile, strukturu sa svim svojim represivnim, lažnim, nemoralnim, manipulativnim, agresivnim i narcisoidnim elemenitima. Osnovne varijable takvoga stanja jesu inteligencija, pa su po Orwellu svinje te koje će zauzeti vrh hijerahije i ZNANJE! Naime, upravo je učenje, stjecanje novih znanja svinjama omogućilo i uspješnu borbu protiv ljudi, izgradnju infrastrukture (vjetrenjače), ali i manipuliranje glupim životinjama. Tako Orwell uspostavlja analogije koje iz životinjske perspektive daju izbrisanu nužnu i lažnu uljudnost zatomljenu ljudskim ophođenjima. Stari Major, Napoleon, Snowball i Squeeler tako su refleksija Lenjina, Staljina, Trockog i Molotova. U likovima ljudi, vlasnika farmi (teritorijalnih cjelina) Jonesa, Fredericka i Pilkingtona najvjerojatnije se zrcale ruski car Nikolaj II, Hitler i Churchill. Ostale životinje mogu predstavljati proleterijat, srednju ili višu klasu, crkvu … (Boxer, Clover, Mollie, Mojsije … ).
Orwell tako uspostavlja jedino konstantnost promjene, iz jednog oblika u drugi, dok je sveopća (narodna) glupost neminovna, u konačnici potčinjenja grupaciji političara (svinja) i njihovom neumjesnom, bahtom općenju s vlastitim i sličnim političkim figurama. Svijet životinja tako se proteže i do današnjih dana. Cijeli jedan narod imenovan je guskama u magli i naglašena je upravo njegovo neznanje, glupavost i prijemljivost manipulaciji. I danas u modernoj Hrvatskoj imamo političare koji se nazivaju lignjama ili pak veprovima. Vidimo da alegorija domaće svinje danas nije dovoljna, ona je evoluirala u divlje.
Upravo ovu svevremenost Orwellovog djela Andras Urban kao redatelj, scenograf i prilagoditelj teksta zajedno s Natašom Antulov koja je i dramaturginja Životinjske farme postavljaju u HNK Ivana pl. Zajca. Urban (zajedno s Antulov) uspostavlja matricu u kojoj na dijagonalu postavlja jasne, jezgrovite, pročišćene, ogoljene elemente Orwellovog teksta koji su ujedno i današnji odrazi (političke) stvarnosti. Ti elementi se nižu linearno, rastu i sadržajno zaokružuju. Tako se jasno vide lažni, nemoralni, manipulativni, agresivni, narcisoidni i repersivni elemeniti društva, političara i (glupog) naroda. Kao najznačajnije misli oko kojih se ova stalna mijena konstantnosti izvodi jesu one o jednakosti i izmjeni, promjenjivosti do neprepoznatljivosti.
„Sve su životinje jednake ali neke životinje su jednakije od drugih“ misao je koja je toliko stvarna i danas. Jednaki i jednakiji se očituju u mnogočemu. Nova uprava riječkog HNK instalacijom šatora na Korzu ukazala je na „jednakije“. Mnogobrojne kriminalne radnje političara, njihovo ne odgovaranje za počinjena (ne)djela za razliku od „jednakih“ građana svakodnevna su pojava. Odmaknimo se od općenitosti. Postoje li jednaka i jednakija djeca koja pohađaju riječke vrtiće? Postoje li jednaki potrošači energenata u Rijeci? Kako se danas grade infrastrukture? Fontane u Zagrebu, most na Pelješcu, autobusni klodvor ili bazeni u Rijeci, podvodni tuneli između otoka?
Primaknimo se kulturi. Može li se ne putovati, a isplaćivati putne naloge u Ministarstvu kulture? Tko sve putuje i kako na teret Grada Rijeke, a da sredstva nisu vidljiva u Javnim potrebama? Postoji li jednak financijski tretman onih subjekata u kulturi u Rijeci koji imaju rodbinske, nepotističke i članske veze sa samim Gradom, Odjelom za kulturu i Kulturnim vijećima, za razliku od onih subjekata koje te poveznice nemaju? Ima li jednakijih u tom pogledu?
Druga misao jest: „Pogled životinja koje su stajale vani klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.“ Zasigurno se puno puta čuje, svi su oni isti. Ili, jedno su govorili dok nisu došli na vlast, a sad se ponašaju isto. Odmaknimo se od općenitosti. Svjedoci smo mijene Alexisa Tsiprasa. Ili pak mijene u riječkome Gradskome vijeću gdje se oko iste odluke o cijenama grijanja dio laburista „mijenja“! Primaknimo se kulturi. Kakva je mijena bivše ministrice kulture Andree Zlatar Violić? Kakva je mijena Kazališnog vijeća upravo riječkog HNK kojeg vodi Elviom Baccarini koji je predsjedao kad je intendantica bila Nada Matošević Orešković i sada Oliver Frljić. Je li nagrađena poslušnost? Možda prilagodljivost? Mijena? Još jedna drugačija perspektiva preživjela je u liku upravo ravnateljice Hrvatske drame Magdalene Lupi Alvir koja je podržavala sve radnje bivše uprave i sudjelovala u projektu tzv. dramskog učilišta, a koje nije bilo u skladu sa zakonom. Pod današnjom upravom vodi Hrvatsku dramu. Kako je ovdje nagrađena prilagodba? Može li se razaznati ovdje tko je tko i tko je jednakiji?
Usađivanje redateljske ideje i možebitne preobrazbe stavova gledatelja Urban postiže nizom ponavljanja teksta, repeticije pokreta u ideji rasta dinamike scene i glumačke, izvođačke krajnje izdržljivosti. Tomu doprinosi i niz songova, koji glazbenim ritmom i tempom (skladateljica Irena Dragović Popović) dodatno kod gledatelja postižu možebitno programiranje. Za samu glazbu znamo reći kako nam poneki stihovi ostanu nakon slušanja i „ne možemo ih izbaciti iz glave“. Takvo „genetsko“ režijsko programiranje scenografski se spaja s mogućim „usnulim“ programima gledatelja, okidačima. Na gotovo praznoj sceni, s ponešto sjena, praznih metalnih cilindričnih bačvi koje poslužuju kao bubnjevi i stolica dominira ogromna stijenka na kojoj u prvome dijelu izvođači iscrtavaju crvenu zvijezdu petokraku, a u završnom stjenku pretvaraju u šahovnicu. Parabola u danas ostvaruje se u jednoj od završnih scena, kada izvođači raspravljaju o gospodarskoj poziciji svinjogojstva u Hrvatskoj koja je i jedina uvjerljiva i kazališno iskrena scena. Sve je potcrtano smislenim oblikovanjem svjetla Dalibora Fugošića i kostimima Branke Adžić Ursulov.
Tako zamišljen koncepcija trebala bi prštati energijom, dinamizirati stanja i s ciljem granično moguće scenske izvedbe iznijeti scensko djelo u koje bi trebalo povjervati. Međutim, sve ostaje samo na površini. Zašto? Postoje tri problema/faktora zbog koje je ova predstava samo relativni pomak nabolje i okoštala površina željene refleksije koja ne omogućava dubinsku umjetničku stvarnost.
Prvo, izvođači Olivera Baljak, Igor Kovač, Jelena Lopatić, Jerko Marčić, Nika Mišković, Nikola Nedić, Damir Orlić i Tanja Smoje zamišljeni su kao jednaki. Valja napomenuti kako je izvedbeno u odnosu na dosadašnja ostvarenja ovo značajan pomak izvođača. Vidljiv je predan rad, spremnost na novije i suvremene scenske izraze, uložen trud i raznolikost glumačkih interpretacija. Znatan je pomak i na uznapredovalom scenskom pokretu. Prijašnje stanje samo je jedna baždarna točka na koju se treba referirati. Druga je izvrsnost, i razina svjetskog standarda koju si postavljaju u Zajcu. Urbanove koncepcije iziskuju izuzetno tjelesno i mentalno pripremljenog izvođača. Pomicanje stanja do krajnje tjelesne izdržljivosti i potpune predanosti, kako bi se koncepcija upotpunila. Bez obzira na pomake, glumački ansambl nažalost nema te kompetencije. Nužno je puno više vremena za rad na tijelu, kondicijskih priprema, rada na percepciji tijela i prostor vremena od rada na jednoj ili nekoliko predstava. Upravo ta nemogućnost i nepotpuna pripremljenost tijela, ruši atmosfere, jer u redateljsko zamišljenim sekvencama ne može se dostići energetski vrhunac. Učestalo je završavanje scene, isključivanje, mnogo prije kraja iste. Najočiglednije je to kod nesvjesnosti ekstremiteta, pogotovo kod pjevanja. Primjerice kad Tanja Smoje opusti i „isključi“ ruke, a song još nije gotov te poništi izgrađenu atmosferu, ili prvotno stilizirano trčanje, sprintanje Damira Orlića na mjestu otprilike pola minute, koje se zbog umora totalno raspadne u nestiliziranu tvorevinu. Zahrđalost nerada na scenskoj kretnji očituje se i u pljesku koje je od nekolicine gledatelja upravo potaklo navedeno trčanje. Još prije 20-tak godina na izvaninstitucionalnoj sceni u predstavi Imago, Nataše Lušetić izvođači su sprintali gotovo 5 minuta u različitim interakcijama, i nitko nije pljeskao jer je to bila samo „jedna od“ scena… 20-tak godina kasnije u glavnoj kazališnoj struji pola minute lošeg trčanja možda može izazivati „divljenje“. Primjer raspada atmosfere je i bipolarnost izvrsnosti i šlampavosti Nike Mišković. Dok sjajno interpretativno pjeva, tijekom vremena njena svjesnost tijela u prostoru se potpuno gubi, pa ju odjednom vidimo kako samo baulja lijevo-desno po prosceni i čeka trenutak kakda se mora u mizanscenu prebaciti do viseće stijenke. S druge pak strane imamo primjere sjanog spoja scenskoga pokreta s radnjom. Jelena Lopatić, Nikola Nedić, i uglavnom, Jerko Marčić. Njihova nazočnost i svjesnost u cijelom vremenskom tijeku predsatve jednostavno se nadovezuju i na same pokrete kao ekstenzije teksta, stanja i interpretacije. Naročito je to vidljivo kod bubnjanja, ili u sceni razbijanja jaja (Lopatić) ili pak „samo mirovanja“ i egzistiranja (naročito Nedić). Nesavršenost bubnjanja naročito je naglašena ukoliko prizovete u sjećanje kako to izgleda u intrepretaciji Blue Man Group i njihovih scenskih postavki. Olivera Baljak i Igor Kovač nedovršenost scenske kretnje kompenziraju sjajnom glumačkom interpretacijom i oblikovanjem minijatura. Kakav učinak ostvrene izvođačke spremnosti postiže Urban jasno je vidljivo, primjerice u njegovoj predstavi Brecht – The Hardcore Machine iz 2007. u kojoj je imao fizčki spreman ansambl.
Drugi faktor tiče se redateljskog rukopisa i njegove jednakosti ili mijene tijekom vremena. Urban prvi puta režira u Hrvatskoj i njegov redateljski rukopis relativno je manje poznat. No, pitanje jest je li svojevrsno ponavljanje elemenata, čak i njihovih kombinacija, nešto što možemo nazivati određenom estetikom, možda poetikom ili stilom, ili je pak stvaranje polja u kojemu kao gledatelj ne možete, poradi predvidljivosti doživjeti iznenađenje, pa samo djelo pratite na zanatskoj, a ne osjećajnoj, potencijalno katarzičnoj razini. Tako smo elemente oblačenja u odijelo s drugim slojevima robe, mikrofon u koji se slasno govori (gotovo isto pozicioniran na tlocrtu scene), songovi, kolektivne repeticije, predimenzionirani politički simboli (veliki krevet s EU zastavom prekrivačem nasuprot velikoj petokraki i šahovnici) mogli vidjeti u sjajnoj predstavi Dogs and Drugs iz 2011. Zaustavljanje (režijskog) stanja u vremenu ipak relativno čini dekadenciju. Sam je Urban u jednom intervjuu naglasio kako je za njega kazalište „u neku ruku, poezija stvarnosti, ono je sklop istinitih stvarnih događaja, akcija, momenata itd.“ No percepcije stvarnosti se mijenjaju. Dodatno, u Urbanov rad riječka će se publika najvjerojatnije moći uvjeriti već na sljedećem Hrvatskom festivalu malih scena kada će gostovati s mračnom predstavom Kratka priča o antikristu u produkciji BITEF teatra s fraktalnim scenskim elementima kao u Životinjskoj farmi.
I treći, najproblematičniji faktor može se osloniti na dio najave predstave od strane nove uprave: „U nacionalnom kazalištu koje je dobilo novu upravu i koje je jasno i glasno deklariralo svoju ideološku poziciju, Životinjska farma predstavlja prostor potencijalne kritičke (auto)refleksije, podsjetnik da nikada ne postanemo jednakiji od onih s kojima želimo biti jednaki, te ostanemo imuni na korupciju – podjednako moralnu i materijalnu.“ Upravo refleksija naše, danas odabrane stvarnosti postaje zanimljiv element propitivanja jednakijosti i mijene. Prvotno možemo na najširim razinama propitivati tko bi bili današnji Stari Major, Napoleon, Snowball i Squeeler? Jesu li to Bush, Obama, Merkel, Putin …? Ili možda Josipović, Grabar Kitarović, Milanović, Leko …? Ili pak Linić, Obernel, Jovanović, Pešić-Bukovac, Marković …? Ili pak Matošević Orešković, Frljić, Blažević, Baccarini, Šarar …? Primjer refleksije jasno se i eksplicitno očitovao u predstavi Hrvatsko glumište. Jasna imena, događaji, činjenice. I to je bio izbor! Sada se, nažalost, radi o prostoru potencijalnosti. I to je danas izbor! No, takvi izbori postavljaju pitanja. Jesu li neki elementi (auto)refleksije ipak jednakiji? Kakva bi bila predstava, kad se već poziva na glasno deklariranje, da se eksplicitno bavila i reflektirla probleme vrtića, grijanja, političkog preslagivanja, kolodvorima, bazenima? Kakva bi bila autorefleksija da se predstava bavila djelovanjem Baccarinia ili Lupi Alvir? Jesmo li uistinu osvješteni ili vješto izmanipulirani ovom predstavom, i baš kao Orwellove životinje uvjereni kako je ova predstava ono što nam govore da jeste? Je li slika kristalno čista ili smo u (kazališnoj) magli? Imamo li razvijeno kritičko mišljenje? Jesmo li u konstelaciji lažnih, nemoralnih, manipulativnih, agresivnih, narcisoidnih i repersivnih elemeniti društva, političara i (glupog) naroda? Uskraćuju li nam znanje kako bi svinje mogle vladati? Što predstavlja transparent explicite Glavaševića na pročelju HNK, a što implicite svinje u odijelu, koja izgleda divlje? Možemo li razaznati što su ljudski, a što svinjski postupci? Možemo li raspoznati tko je svinja, a tko čovjek? Ne samo u sadržaju predstave nego i oko njega, kao i samog kazališta.(zvonimir peranić – dayline.info)
