Prošao je 1. maj (ili kako ga jezični čistunci vole nazivati, po rvacki, 1. svibanj) i ostavio dojam dana u kojem se održavaju kvalifikacije reality showa za seoske amaterske glumačke družine pod nazivom Do zadnjeg stvora. S jedne strane našle su se družine koje se od milja nazivaju sindikati. Iako nikome nije potpuno jasno iz kojih razloga se tako nazivaju, oni su nastupili u nekoliko gradova, a pod vodstvom (pre)dobro plaćenih profesionalnih voditelja o kojima kruže glasine da su zapravo profesionalni glumci koje je angažirala vrhunska glumačka družina koja se krije po imenom Vlada.
Trčkarala je ta družina gradovima noseći u rukama neke žute papiriće, uprizorujući suce koji udjeljuju javnu opomenu igračima ekipe za koju potajno navijaju njihovi voditelji.
Ozbiljnih izraza lica poručivali su navedenoj ekipi “Nemojte se ljutiti, ali moramo vam dati žuti karton. Znamo da ste vi samo rezervna ekipa koja je istrčala na teren privremeno, nakon onih grubijana koje je vodila žena maskirana u muško, ali ne možete tako s leđa, đonom, startati na one koji vjeruju da smo mi tu da pošteno sudimo i da ćemo biti na njihovoj strani.”
Mora se pažljivo pristupiti tom uprizorenju, jer nitko ne zna što će ih sutra snaći, kada budu pili kavu s igračima jedne ili druge ekipe. Mogli bi im grubijani reći “E sad si sami platite kavu. Mi vas hranimo, a vi nama tako. Žuti karton, a ni nogu im nismo slomili.”
Ili bi im pičkice iz protivničke ekipe mogle reći “Samo žuti? Pa čovječe, lome nas od prvog sviranja himne, a vi im tek sada, preko kurca, dajete žuti! Pa što trebaju, slomiti nam kičmu da im date crveni?”
Sva sreća da se radi samo o glumi, a ne o stvarnom životu. Pa vidiš koliko problema imaju u pravom nogometu. Namještanja utakmica, korumpirani suci, psihopatski čelnici klubova i saveza. Tko bi se sa svim tim nosio? Još bi ih netko mogao sačekati u nekom mračnom portunu (ili haustoru, ako se priča odvija u unutrašnjosti) i slomiti im kosti rekvizirom iz onog nerazumljivog američkog sporta.
Oni se ne moraju nositi s tim. Oni u pravoj utakmici ne igraju, samo statiraju u reality showu. Gazda je već sredio da u njemu i pobijede.
Nosali su oni tako, ponosno, te žute kartončiće i njima mahali pred nosom imaginarnih igrača, koji su u to vrijeme brčkali noge u nekom plićaku ili držali govore naivnim penzićima koji listom navijaju za njih. U njihovo vrijeme nisu bili mogući tako grubi startovi na protivnika, bila su drukčija pravila igre, pa vjeruju da je i sada tako.
Oni su nosili, a njihovi voditelji držali su već toliko puta održane govore, mašući prstima kroz zrak i odlično glumeći odlučnost. Skoro pa da se moglo čuti “Danas žuti, a već sutra dat ćemo vam crveni!” U sebi su, pak, mislili “Uf, dobro je što je to sutra tek za nekih 20-ak godina, a do tada ćemo već biti u glumačkoj mirovini i brčkati se zajedno s njima u nekom plićaku.”
I nema veze što će im oni iz stručnog žirija reći da je neprimjereno ljudske živote i sudbine uspoređivati s naguravanjem lopte po livadi, jer što oni uopće znaju o modernoj umjetnosti. Moderna umjetnost i jest tu da je nitko ne bi razumio. To je ono što elite kupuju i vole vidjeti po svojim domovima i mjestima na kojim se okupljaju.
To pogotovo važi otkad stupaju po daskama kazališta zvanog demokracija. Drame i antidrame, tragikomedije i groteske. Svakakva uprizorenja odvijala su se i odvijaju na tim daskama koje su već toliko trule da prijete puknućem i gutanjem, ali ne onih koji na njima glume, nego onog mnoštva koje je sve to odlučilo gledati sa strane, vjerujući da se njih to ne tiče. Daske koje život znače. Ili smrt.
Mahali su, tako, tim žutim kartončićima i sugerirali “Dajte dečki, pružite si ruke, pljesnite se po guzi i nastavite dalje s fair playom. Pa kako bi to ružno bilo da nekoga moramo poslati u svlačionicu. Znate i sami da bi on samo obukao drugi dres i odmah se vratio u igru. Ovaj put igrajući za ekipu poslodavaca. A znate i sami kako oni grubo igraju. Njima čovjek ne smije ni žuti pokazati, odmah bi nas izbacili iz showa.”
Već danas će oni po seoskim birtijama ispijati kave i pitati “Jesi me vidio na televiziji? Kako samo markantno izgledam s onim kartonom u ruci i zviždaljkom u ustima. Alojzije Šupraha se može sakriti. Što on ima govoriti da to uopće i nije bio start za žuti karton? Neka on i dalje radi ono što mu najbolje ide, špijunira, a umjetnost neka prepusti nekom drugome.”
Prava je šteta što na pozornici nije bilo mjesta i za prave igrače zamišljene utakmice. Možda će ga biti već u sljedećoj sezoni, pod nazivom S posla u javnu kuhinju.
I dok su wannabe suci odrađivali i jednu korisnu funkciju, hladeći vrući svibanjski zrak kartonima, njihovi konkurenti iz družine Pensionerus vulgaris gladus održali su upečatljiv nastup na nekoliko pozornica. Unijeli su se spomenuti toliko u svoju ulogu da ih ništa nije moglo zaustaviti u sinkroniziranom naletu na kuhani grah iz zaliha Ivice Todorića, poznatog ljubitelja umjetnosti i darežljivog sponzora.
Toliko je stvarno njihovo divljanje izgledalo da su na scenu morali uskočiti policajci i zaštitari.
Da je ovo vidio Jerry Springer, sigurno bi poželio zaposliti producenta jednodnevnog hrvatskog reality showa. Čak ni njegov show nije uspio postići toliko realnu razinu. “Ovi hrvatski naturščici mogli bi mi donijeti milijune.” mrmljao bi sebi u bradu Jerry “ovo mora da uvježbavaju barem 20 godina.”
I ne bi čovjek puno ni pogriješio. Evo, već 20-ak godina održavaju se igrokazi na 1. maj/svibanj i u njima sudjeluju manje-više uvijek iste družine koje su svoje predstave već toliko izvježbale da publika napamet zna tko koju ulogu, i za koga, igra.
Dok se voditelji prve glumačke družine nadaju da će ih ubrzo angažirati profesionalci koji glume u finim odijelima, uz bogate švedske stolove i pristojne mjesečne apanaže, oni iz druge glumačke družine toliko su se uživjeli u svoju ulogu da više ne znaju gdje prestaje život, a počinje gluma i obrnuto. Njima je uspješno grabljenje porcije žižljivog graha ravno dobivanju Oscara za životno djelo.
Pa ipak, nijedna od te dvije družine nije glavni negativac u tom reality showu. Glavni negativci nalaze se u publici, među onima koji svoje živote prepuštaju na uprizorenje amaterskim družinama. Ne vide da će koliko sutra oni dobiti crvene kartone, a onda šprintati prema besplatnim porcijama graha.
Može se to uprizorenje učiniti zabavnim, ali samozavaravanje time da su nama namijenili bolje uloge moglo bi završiti onako kako završavaju karijere svih onih koji nikada ne dočekaju odigrati svoju glavnu ulogu.
U kontejneru. Punom žutih kartona s netom završenog prvomajskog reality showa.(Komentar Dana – Petar Ciganović
