Home Kolumne Anna Politkovskaya: Bolestan pas u velikom gradu.

Anna Politkovskaya: Bolestan pas u velikom gradu.

1176
0

Povodom 14. godišnjice smrti ruske novinarke Anne Politkovskaye, koja je ubijena u centru Moskve od petorice muškaraca (za koje se kasnije saznao identitet, ali ne i naručitelj), u spomen na sve novinare koji su dali svoj život za pravo na informacije, donosimo jednu od njezinih najpoznatih kolumni prevedenu na hrvatski.

Politkovskaya je za vrijeme svoga života bila jedan od najžešćih kritičara Putinove vlasti. Simptomatično je da je Politkovskaya ubijena, ni manje ni više nego na dan rođenja Vladimira Putina.

Na slici:  Anna Politkovskaya, Stanislav Markelov, Natalia Estemirova. Sud u Groznom. 2005. Svi su potom ubijeni.

Anna Politkovskaya: Bolestan pas u velikom gradu.

Link na originalan članak: https://novayagazeta.ru/articles/2006/10/09/27670-bolnaya-sobaka-v-bolshom-gorode

Prošlog ljeta umro je naš stari pas. Vjerni Doberman Martyn je doživio petnaest godina, dosta dugo po dobermanskim standardima. Martyn je bio predivan pas koji nas je pošteno čuvao dugi niz godina za vrijeme perestrojkinog kaosa, totalnog razbojništva, u doba gomilanja kapitala, i u današnje vrijeme slamanja sloboda, kada je opet postalo nesigurno.

Uz njega, osjećali smo se poput nekoga u društvu tjelohranitelja: obožavao nas je, ali bi isto tako beskompromisno potjerao ljude s lošim namjerama, i još najvažnije – bez da ikoga ugrize. Pred Martynovim očima smo se svađali, smijali, družili i razišli …

Ali nas je i dalje očajnički volio, sve dok se nije onesvijestio, jednostavno tako, pao je. Martyn nas nije služio jedino tih posljednjih četrdeset i pet minuta svog života – kad je legao i pao u zaborav. Ovdje smo ga mi poslužili: držali smo ruke na njegovom srcu dok ono nije prestalo kucati.

Započelo je tako šest mjeseci muke – život bez psa pokazao se poput života bez trajne ljubavne kapsule ušivene pod kožu. <…>

I tako su naša djeca pronašla prekrasnu ponudu na Internetu. S jedne strane, on ne sliči Martynu – za nas je to u biti bila glavna stvar. S druge strane – nije dugodlaki pas, to je također važno, na to smo se navikli. Treće, mora biti ljubazan, prema svim prikupljenim informacijama. Štene Bloodhounda. Za poznavatelje: to je pas jazavčar visokih nogu, uvijek tužnih očiju i dugih ušiju.

Idemo uzgajivaču. Ne prestaje ponavljati: „Baš  je divan pas. Najbolji u leglu. “Najbolji” a neprestano piša – dok nas gleda. Ali – stalno nas je gledao, kao da je govorio: uzmi me, molim te. Tako smo i odlučili: jednostavno, natjerao nas je.

– Četiri mu je mjeseca tek. I on ima pravo pišati, – uzgajivač je neprestano ponavljao.

Dali smo psu ime Van Gogh umjesto glupog imena Hagard, kojeg mu je uzgajivač ranije dao. I tako smo oživjeli. Ubrzo je postalo jasno da Van Gogh nije samo “cijelo vrijeme pišao”, on je bio aparat za mokrenje. Najčudnija stvar je kako se to događalo: čim vidi muškarca, za njim je odmah lokva. Prestali smo zvati muškarce u kuću (osim naših poznanika), vjerujući da će uskoro proći. Ako bi netko govorio povišenim glasom, za pola tona – ne, ne, da ne vičem, ne daj Bože, ali malo, malo – samo bi potekla rijeka. A kad napravi lokvu, odmah počne užasnuto juriti, skrivati ​​se i, što je još strašnije, lizati je, samo da to ne primijeti. Hodanje? Ispostavilo se da je Van Gogh mrzio ulicu – sve što je tamo mu je bilo odvratno,. Najradosniji trenutak šetnje je bio kada bi se vratili na ulaz, lift, stan. Rep je veselo mahao čim smo se vratili kući. Naš je dom očito postao njegova tvrđava, koju najradije nikad ne bi napustio.

U veterinarskoj stanici su nam rekli da nisu četiri, već sigurno pet mjeseci i zamolili su nas da razmislimo zašto je uzgajivač podcijenio njegovu dob.

– Zašto bi?

– Samo da ga uzmeš. Ljudi ne žele uzimati odrasle pse – odrasli su već nečemu naučeni i ne postoji jamstvo da će biti dobri.

I pokazalo se istinitim. Veterinari su također pronašli pijesak u Van Goghovom mjehuru. Potraga za pijeskom koštala nas je više od dvanaest tisuća rubalja. Plus antibiotici za još dvije tisuće, budući da je upala bila u punom jeku. Veterinar je rekao da su u tako mladoj dobi (pijesak i mokrenje se pojavljuju u starijoj dobi) rezultat loše i slabe prehrane, što danas čine mnogi komercijalni uzgajivači. Kada je potrebno dobro nahraniti rastuću štenad, nahrane ih sa bilo čime, i tako poremete metabolizam; ali glavno je prodati štene, prodajući maglu budućim vlasnicima, a onda “brigo moja pređi na drugoga”.

Hvale se da vole životinje, inzistirao je veterinar, ali u stvarnosti su neprijatelji pasmina, pse oštete za sva vremena …

Za sva vremena…Bio je to nagovještaj broj jedan. U međuvremenu je postalo jasno da se Van Gogh hvata za nas poput slamke. Sve se više bojao svih koji su ušli u kuću. I strah od nepoznatih ljudi rastao je s njim – on je postajao sve veći, a želja da se sakrije iza nas, postala je manična. Zamislite sliku: netko dođe, prođe ulicom, a on je iza mene. Veliki pas s moćnim šapama. Ne laje, ne zavija – samo gleda nepoznatu osobu s takvim užasom da i vas užas ponese.

Shvatili smo: boji se da ćemo ga odvesti. I muškarci su ti koji su ga odveli. I postali su neprijatelji. Zauvijek i za sva vremena…A po njemu, učinili bi to ponovo.

Dakle, slika je bila sve jasnija: dobili smo psa s ozbiljnim mentalnim problemima. Može li biti gore? Umjesto da bude naš branitelj, mi smo postali njegovi branitelji…

Nazvala sam uzgajivačicu: kakva je pasja prošlost? Ne pozivam se na prigovore – želim znati, da pomognem i psu i sebi. I uzgajivačica je na kraju priznala: pas je prije nego što je postao naš – dva puta vraćen u uzgajalište A što se dogodilo ranije, gdje je odveden i zašto je brzo odbijen, ona za to nije odgovorna. Ali tukli su ga. I to muškarci. Uplašili su ga smrtno. A onda izbacili na ulicu.

Jasno je: moramo potražiti psihologe i trenere koji ne rade sa skupinama pasa, već pojedinačno. Zoopsiholozi su na tržištu nudili usluge po 50 dolara za posjetu – i to bi bili najjeftiniji zoopsiholozi. Za 50 dolara mogli ste dobiti savjet sljedećeg sadržaja: odite na odmor, na otvorenom, nekamo na opuštanje, promijenite stan, ambijent, grad, državu … Svi savjeti nisu dati odjednom. Svaki savjet košta 50 dolara.

Fuj! Misija je bila financijski neizvediva. Bez rasprave.

Obratili smo se osobnim trenerima. Katya, vrijedna 500 rubalja na sat, zaposlena u kompaniji “Pametan pas” ili ”Ljubazni prijatelj”, rekla je da radi samo s „elitom“ (ne s elitnim psima, već sa psima bogatih ljudi), i da ima popunjen dnevni raspored. Ipak, pronašla je vrijeme i za nas. Bilo je sedam ujutro, Katya je stigla, ali skoro da je spavala, stavila ruke u hlače i počela mi zapovijedati: idi tamo – učini to. I ništa elitno – potpuno isto kao što je zapisano u najprimitivnijim knjigama općeg tečaja za pse…

15 minuta prije kraja lekcije, Katya je, usprkos svom antiglobalističkom pristupu – crnoj majici, suknji, bandani – prilično globalistički tražila da joj se plati 500 rubalja, napućivši usne kako bi usput primijetila da ne bi škodilo raditi s psom još 15 minuta: pokazati metode, načine itd. Nikad ju više nismo sreli. Zašto?

Drugi i treći osobni trener bili su potpuno identični prvoj – bar što se tiče kvalitete predavanja, iako je cijena bila veća: 700 i 900 rubalja za isti krnji sat.

Bilo je nemoguće izgubiti više novaca, pogotovo jer je Van Goghov mjehur i dalje zahtjevao tisuće rubalja investicija. I život se nastavio kao prije. Tamo gdje bi se Van Gogh uplašio svega – zaštitila bih ga od svega. Od muškaraca, nepoznatih predmeta, zveckanja garaža-zvukova u dvorištu, kočnica automobila, i opet od muškaraca koji su prolazili …

Kako je stario, problemi su se povećavali. Da biste došli do igrališta za pse u našem kvartu, morate proći kroz ulicu s gustim prometom duž prolaza bez semafora. Odnosno, ubaciti se ispred automobila koji nemaju naviku usporavati ispred zebri.

Kada bi se bližili prijelazu, Van Gogh bi od straha pao na sve četiri noge, a ja sam ga ili nosila ili vukla poput saonica – 40-50 kilograma žive vage- između automobila. Jedna takva šetnja naprijed-natrag uz prolaz – i skok srčanog tlaka bio je zajamčen. Ali pas s poremećenim metabolizmom i mjehurom, problemima socijalizacije – jednostavno mora hodati u društvu svoje vrste!

Na kraju sam počela nositi Van Gogha u svom autu i prevoziti ga preko ceste. Na igralištu sa strahom trči među ostalim psima, ne igrajući se previše s njima ili samo ponekad. I dalje se kreće, njuška, navikava se. Međutim,  glavna mu je briga stajati uz ogradu i čeznutljivo gledati naš auto. I čim otvorim vrata mog vozila, Van Gogh ushićeno uskoči na stražnje sjedalo. Ispada da se voli voziti, pa čak i samo sjediti u autu. Mali zatvoreni prostor – gdje je cijeli svijet odvojen od njega, postoje samo on i njegova vlasnica – za Van Gogha je najudobnije mjesto na svijetu. Odmah se smiri, uživa gledati svijet s prozora, pogled mu je smiren, približava uši stražnjem prozoru i tako može zaspati – svi strahovi su iza. Iskoči iz automobila – i točno na ulazna vrata, trčeći do dizala, radije, do stana i … Tu je sve po mom: moja kuća je moja tvrđava.

Tlak mi se normalizirao. Ali što dalje?

Veterinari su se već ranije izjasnili: uspavati ga. Prijatelji i poznanici su bili složni: čemu takve muke? Napokon, pas nije čovjek … Dajte ga negdje. .. Ali lako je samo reći – “daj ga uspavaj”. Tko će se još gnjaviti s njim, osim nas koji smo već svom dušom vezani za ovo stvorenje tužnih očiju, ni za što krivo …

Nitko. Mnoštvo bolesnih pasa u velikom gradu treba eutanazirati jer vlasnici nemaju jako velika sredstva za liječenje i održavanje. Svijet, koji je već okrutan prema ljudima (invalidima, siročadi, bolesnicima), je postao jednako okrutan i prema životinjama. Prirodno, drugačije ne može biti. Koliko nas izluđuje miris velikog novca, vrlo dobro razumijete kada imate bolesnog psa na uzici. Ja nisam ludi ljubitelj pasa, pripadnica klana koji ima jednaku brojnost kao klan neljubitelja pasa. Lude ljubitelje pasa razlikujem od ostalih ljudi po jednom temeljnom svojstvu: oni vole pse više od ljudi. No, ja volim ljude više od pasa.

No, nisam naučena bacati stvari i osjećaje. Pogotovo ako je živo stvorenje koje ne bi preživjelo još jedno odbijanje – umrijet će, ako ne i ja. Napokon, to je potpuno u mojoj domeni i moći, do posljednje dlake na njegovim dugim, svilenkastim ušima. Kao i u moći bilo koga tko se našao u sličnoj situaciji. Svijet bogatih je iznjedrio tako veliku i rastuću kastu napuštenih pasa – poput Van Gogha. Van Goghove kupuju samo kao igračke – zaigrali su se, ali nije im se svidjelo, pa su ih šutirali i hvala vam što niste napustili bilo gdje, već vratili uzgajivaču. Ne poštuje se vrijednost novca, niti vrijednost žive duše, koja se pokazuje u cijeloj svojoj dubini.

Razumijem kako možete reći sljedeće: da, ali nisu svi bogati ljudi toliko loši, niti su svi veterinari cinici. Jasno. Ali zašto i dalje vidimo na tone punokrvnih napuštenih pasa koji lutaju okolo?

… Opet navečer. Okrećem ključ na vratima – i … Van Gogh leti prema meni odasvuda i uvijek. Bez obzira kako me bolio trbuh, iako je spavao kao top, bez obzira što je jeo…Izvor njegove ljubavi je perpetuum mobile. Svi će otići i okrenuti vam leđa – ali pas vas neće prestati voljeti.

I uzmem ga, odvedem do automobila, prebacim ga preko ceste i skočim pored njega kako bi mogao skakati s drugim psima na mjestu, i pokazujem mu kako se igrati s njima i penjem se s njim na stazu s preprekama kako bi nadvladao strah, i dovedem ga do nepoznatih ljudi, uzmem ih za ruku, i kažem im da poglade Van Goghove uši, kako bi mu pokazala da nisu svi ljudi tako strašni …

Anna Politkovskaya, Novaya Gazeta 2006., preveo na hrvatski: Livio Defranza

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here