Jedna od najvećih zabluda domaće prometne politike je uvjerenje da se sigurnost može postići isključivo edukacijom. Takav stav najčešće promoviraju interesne skupine, koje iz toga izvlače financijsku korist. Zbog toga se velik dio sredstava ulaže u seminare, brošure i kampanje, a ne u konkretne, mjerljive mjere koje donose rezultate.
Primjer 1: Besmisleni prioriteti u infrastrukturnim ulaganjima
Na primjer, problematično prometno rješenje može se riješiti rekonstrukcijom uz trošak od 100 jedinica. No, isti efekt – i to još bolji – može se postići poboljšanom signalizacijom, vibracijskim usporivačima i radarskim nadzorom za svega 10 jedinica. Time bi se deset lokacija moglo učiniti sigurnijima, umjesto samo jedne. Ali takav pristup ne generira profit kroz velike projekte.
Primjer 2: Edukacija bez kontrole ne daje rezultate
Zašto dodatno educirati vozača da se pridržava ograničenja brzine u naseljenim zonama, ako zna da ne postoji kontrola? Nažalost, prekršaji se vrše svakodnevno, i to bez straha od sankcija – osim na nekoliko poznatih lokacija. Međutim, isti ti vozači, čim pređu granicu u Sloveniju, Austriju ili Njemačku, voze savjesno i po propisima. Bez dodatne edukacije. Ključno je prisustvo kontrole, a ne dodatno obrazovanje.
Kritičan problem: vožnja bez razmaka u lijevoj traci
Na hrvatskim autocestama često se može vidjeti kolona vozila u lijevoj traci koja se kreće prebrzo i s nedovoljnim razmakom. Jedan takav slučaj zabilježen je 9. travnja 2025. godine na A1 kod Karlovca. Šest vozila jurilo je lijevom trakom, pri čemu je većina vozila držala razmak manji od 10 metara – iako je zakonski minimum pri 130 km/h čak 72 metra.
Zakonska regulativa jasno propisuje pravila
Prema članku 142. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, vozači su dužni koristiti desnu prometnu traku osim kada pretječu, te održavati sigurnosni razmak proporcionalan brzini kretanja – dvije sekunde razmaka. Kazna za kršenje ovih odredbi iznosi 260 eura, uz negativne prekršajne bodove.
No, unatoč jasno definiranim pravilima, prekršaji su svakodnevni. Ne zato što vozači ne znaju pravila, već zato što znaju da ih gotovo nitko neće sankcionirati. I opet – čim prijeđu granicu, ponašanje se mijenja.
Opasnost od naglih pretjecanja i lančanih sudara
Kada tegljač iznenada skrene iz desne u lijevu traku, ispred kolone koja vozi brzinom većom od 150 km/h, reakcija prvog vozila je snažno kočenje. To zatim stvara lančanu reakciju i rizik od višestrukih sudara. U takvim situacijama ne može se kriviti niti cesta niti vozilo – odgovornost je isključivo na vozačima.
Pogrešna raspodjela krivnje – mit o 33% udjela
Dugo prisutna mantra da su vozač, vozilo i cesta svaki podjednako odgovorni za sigurnost u prometu (33/33/33) jednostavno nije utemeljena na stvarnosti. Prema riječima stručnjaka, vozači su odgovorni za najmanje 85% nesreća. Ceste i vozila imaju minoran utjecaj. Unatoč tome, prometna struka i dalje zagovara ravnomjernu podjelu krivnje – često radi zaštite vlastitih interesa i investicija.
Ključne mjere koje mogu promijeniti stanje na cestama
1. Masovna ugradnja radarskih kamera
Na svakih 5 kilometara autoceste, uključujući sve nadvožnjake i kritične točke, treba postaviti multifunkcionalne radarske kamere. Te kamere trebaju nadzirati brzinu, razmak između vozila, vožnju u krivoj traci, nevezivanje pojasa i korištenje mobitela tijekom vožnje.
2. Zabrana pretjecanja za teretna vozila
Za vozila mase veće od 7,5 tona, koja se kreću brzinom iznad 80 km/h, treba jasno zabraniti pretjecanja. Ova zabrana mora biti propraćena jasnim prometnim znakovima na svim relevantnim dionicama.
3. Pametna, prilagodljiva signalizacija
U posebnim uvjetima, kada prometna gustoća i vremenski uvjeti to dozvoljavaju, sustavi promjenjive signalizacije mogu omogućiti privremeno ukidanje zabrane pretjecanja za teretnjake. No, ta odluka mora biti utemeljena na realnim podacima i automatizirana kroz sustave upravljanja prometom.
