Povijesni naslov državnog prvaka, četiri trofeja Hrvatskog kupa, Superkup i četiri završnice grupne faze Europske lige. Ovo je rezultat Damira Miškovića u njegovih osam godina predsjedništva u Rijeci. Nekad smo ga sretali na “Bijeloj noći”, tradicionalnoj klupskoj zabavi na kraju godine, da bismo malo popričali o posljednjih dvanaest mjeseci, ali epidemiološke mjere za suzbijanje epidemije koronavirusa otkazale su događaj koji je obično zakazan za kraj prosinca. Stoga smo se morali “zadovoljiti” posjetom njegova ureda na Rujevici, mjestu gdje provodi dio dana dok je u Rijeci, između jednog i drugog radnog odnosa, koji ga vode u Afriku, Europu i Dubai, piše La voce del popolo u intervjuu koji je vodio Nevio Tich.
Krenimo s najočitijim pitanjem, ali istodobno možda i najtežim. Koja je bila 2020. godina?
“Specifično, kao za sve ljude i za čovječanstvo općenito, tako i za klub. Bilo je puno turbulencija i u ožujku smo bili prisiljeni pribjeći drastičnim mjerama, ali prijeko potrebnim kako bismo nastavili normalno funkcionirati. U to se vrijeme, možda i zato što smo to bili među prvima u Hrvatskoj, činilo kao nešto negativno. No, kad živite u inozemstvu i vidite da se čak i puno financijski moćnije tvrtke od Rijeke nađu pred zidom, shvatite da alternativnih rješenja nema previše. Sad kad je prošlo nekoliko mjeseci, vjerujem da smo učinili pravu stvar. Nikada neću moći dovoljno zahvaliti igračima i zaposlenicima što su razumjeli problem i prihvatili smanjenje plaće bez negativnih reakcija. Rekao bih da su shvatili da je to najbolje moguće rješenje, jedino koje je moglo funkcionirati još nekoliko mjeseci. Tada sam predvidio da će težak trenutak trajati do svibnja 2021. i vjerujem da idemo u tom smjeru. Revizija financijskog plana za tekuću godinu za tvrtku je bila nužna, pitanje života ili smrti. Sada s ponosom mogu reći da smo uspjeli preživjeti i prevladati najkritičniji trenutak, čak i ako će posljedice biti vidljive još neko vrijeme. Može se vidjeti svjetlost na kraju tunela, ali još nismo potpuno izvan njega”.
Sa sportskog aspekta, s druge strane, dvanaest mjeseci bilo je izrazito pozitivno …
“Više nego pozitivno, da ne kažem fantastično. Osvojili smo Kup Hrvatske drugu godinu zaredom i s tim smo se plasirali na europsku pozornicu. Nažalost, ždrijeb nam je odredio protivnike poput Napolija ili Real Sociedada, protiv kojih je iskreno teško bilo očekivati nešto više. Ali izazivam bilo koga da kaže da smo ga razočarali ili da smo uništeni na terenu. Priznajem da sam se bojao napraviti budalu od sebe jer, uostalom, govorimo o tvrtkama čija se imovina procjenjuje na milijardu eura. S druge strane, međutim, postojalo je povjerenje i svijest o vlastitim resursima. Slučajno sam nekoliko puta razgovarao s trenerom Simonom Rožmanom, Srećkom Juričićem i Ivanom Manceom, kao i s dečkima: svi su čvrsto vjerovali u mogućnost pružanja popriličnog otpora. Možda smo se nadali da ćemo moći iznenaditi i doći do nokaut faze, ali i pored toga sam više nego zadovoljan. Doista, ponosan sam na momčad, i zato što nismo predstavljali samo sebe već i nacionalni nogomet, grad Rijeku i Hrvatsku kao zemlju. I to nije mala odgovornost”.
Prema vašem mišljenju, što je nedostajalo da se izvuče remi Napolija ili pobjeda u San Sebastianu?
“Nekoliko…golova u protivničkom golu. Ozbiljno, teško je pratiti njihov tempo, pogotovo kad snažno napadaju. Govorimo o igračima velike vrijednosti, s puno iskustva iza sebe. Jedan izlazi, a drugi ulazi u istoj razini. Ipak, da bi nas pobijedili, morali su poslati najbolje igrače na teren, što je lijepo priznanje za nas. Držati Napoli u šahu gotovo cijelo prvo poluvrijeme, nije nešto što se viđa svaki dan. Međutim, da biste postigli pozitivan rezultat, morate biti potpuno usredotočeni svih devedeset minuta i više. S Real Sociedadom bili smo 92 minute i u svakom slučaju to nije bilo dovoljno. Tada nam je također nedostajalo malo sreće jer smo u Napulju primili dva autogola, ne zaboravljajući činjenicu da smo na San Paolu izašli na teren bez desetak igrača. Mi smo Rijeka i sigurno nemamo dugu klupu do te mjere da bismo mogli nadoknaditi tako teške izostanke. Ipak nas nisu unakazili. Ponavljam: jako smo dobro prošli i ne mogu apsolutno nikoga za nešto kriviti. Tim je pokazao karakter, volju i odlučnost. I, što je možda najvažnije, stavili smo mnoge zanimljive mlade igrače na važnu pozornicu poput Europske lige. ”
Što se sezone tiče, na pola smo puta: u ligi stvari ne idu baš najbolje, ali ima dovoljno vremena za ispravljanje, u hrvatskom kupu ste u četvrtfinalu. Jesu li ciljevi isti kao na početku sezone?
“Naravno, daj Bože. Priznajem da mi je Hrvatski kup slaba točka i radije bih da ga osvojimo, nego da završimo drugi ili treći u ligi. Podizanje Rabuzinovog sunca prema nebu i dalje znači zatvaranje sezone trofejem, što vam omogućuje pristup Europi. Bitka je tek započela i za podizanje pehara treba dobiti još tri protivnika. Pokušat ćemo, kao i uvijek do sada, sa sviješću da imamo na raspolaganju igrače. Učinili smo to čak i kad nam nisu davali previše šansi. Što se tiče prvenstva, mora se reći da imamo nekoliko utrka manje od izravnih konkurenata. Ako se u proljeće budemo znali izdignuti na razine iz posljednjih nekoliko tjedana, sve će biti moguće. Da sam iz Osijeka ili Gorice ne bih bio previše miran. Bit će to pakleni mjeseci, igrat će se svaka tri ili četiri dana i zato će nam trebati doprinos svakog pojedinog igrača. Moramo pričekati i vidjeti što će se dogoditi … ”.
Uvijek ste govorili da želite vidjeti neke mlade ljude iz vrtića u prvom timu. Čini se da ste napokon zadovoljni.
“Da, i oduševljen sam. Rijeka je bila među najmlađim momčadima u Europskoj ligi i stoga je uspjeh još veći. Cilj koji smo si postavili tijekom prvih pet godina upravljanja bio je lansirati 3-4 mlada igrača po sezoni u prvu momčad, ne nužno iz Rijeke ili okolice. Utoliko bolje, ako je iz vlastitog vrtića. Ovo je jedan od glavnih aspekata naše korporativne politike, a škola nogometa mora biti naša vodeća strana, izvor iz kojeg ćemo izvući ono što su potrebe seniorske momčadi.”
Također zahvaljujući Simonu Rožmanu, koji se ne boji baciti u vatru mlade igrače…
“Točno. Ali nije da ih tjera da igraju kako bi mi udovoljili, već zato što su to zaslužili. Ako pogledamo ekipu, vidimo da postoji nekoliko senatora. Na nesreću i za njih godine prolaze, a novi napreduju. Bilo to zbog vlastitih zasluga ili slučajno, činjenica je da su neki mladi igrači imali priliku zablistati i u potpunosti iskoristiti priliku kako bi ušli u početnu postavu. Sjetimo se samo putovanja u Napulj i gotovo svih zelenih na klupi ”.
Promijenimo temu i razgovarajmo o korporacijskoj strukturi. Postoje li vijesti o potencijalnim novim sponzorima, investitorima ili poslovnim partnerima, a sves ciljem da klub i momčad napravi kvalitativni iskorak?
“Sponzori su oni koji jesu i zahvaljujem im na podršci, u skladu s njihovim mogućnostima, u ovim teškim vremenima. Vjerujem da s ove točke gledišta nema previše posla, jer danas nije lako dati novac. Tražimo tko bi mogao pomoći klubu i nastavit će to činiti. Već godinama u novinama čitamo da Rijeka ima financijskih problema ili je čak na rubu bankrota. Toj gospodi kažem: Rijeka ide svojim putem i iz dana u dan jača kao društvo. Novi investitori? Zašto ne? Rekao sam i ponavljam još jednom: ako postoji netko spreman investirati u Rijeku s ciljem daljnjeg rasta, rado ću ga saslušati, razvući crveni tepih i poželjeti mu dobrodošlicu. Međutim, to će morati biti ozbiljni investitor s ambicioznim projektom. Klub nije igračka koju treba koristiti, a zatim baciti. Potrebna je strast i puno energije, kao i poštovanje njegove povijesti. Vjerujte mi kad vam kažem da je to vrlo težak i izuzetno odgovoran posao ”.
Postoji pitanje koje sada ponavljamo iz godine u godinu, ali koje je bolna točka svakog navijača Rijeke, posebno starijih generacija. Gdje smo s projektom za novi stadion Kantrida?
“Više od bolne točke navijača, i moja je. Često razmišljam o tome, također zato što je to svojevrsno obećanje koje sam dao kad sam stigao. U to je vrijeme postojao vrlo ozbiljan investitor i pregovori su definitivno bili u tijeku. Tada je nažalost izbila pandemija Covid-19, nešto što nitko nije mogao predvidjeti, i sve je naglo stalo. Zainteresirana su još dva ili tri potencijalna ulagača. Radimo na tome, ali trenutna globalna situacija sigurno nam ne ide u prilog. Važno je da se od projekta nije odustalo i da je interes za gradnju i dalje živ, kako kod nas, tako i od potencijalnih investitora. Vjerujem da će jednog dana biti izgrađen novi stadion, ali kada, iskreno mi se ne da prognozirati. Nadam se i prije nego što odem iz kluba kako bih barem bio u miru sa sobom ”.
Orlando Rivetti, Cvjetan Ivanković, Ivica Kovačević. U posljednje vrijeme Rijeka je izgubila tri sportska novinara koji su iznijeli najveće uspjehe kroz povijest, ali prije svega ozbiljne ljude i profesionalce koji su desetljećima bili bliski klubu. Kako ih se sjećate?
“Protrnuo sam kad sam čuo njihova imena. Posljednjih godina najviše sam u kontaktu s Orlandom zato što je bio jedini od trojice koji je još uvijek radio. Ne čini mi se istinitim da više ne postoji, možda to još uvijek ne shvaćamo. Za sve nas, ali i za njegove kolege, to je velik gubitak. Orlando, Cvjetan i Ivica bili su pjesnici, ljudi koji nisu kovali riječi i koji su kritizirali kad je za to bilo razloga, ali s najvećim poštovanjem prema svima. Ponekad smo imali razmjenu mišljenja, ali uvijek za dobro Rijeke. Novinari da, ali prije svega navijači i navijači kluba, koliko to očito dopušta profesionalna etika. Napokon, iz tog smo razloga i press centar nazvali po Orlandu Rivettiju. I to sigurno nismo učinili da bismo mu se odužili, već zato što to nitko ne bi zaslužio više od njega. Međutim, bilo bi mi draže da nije došlo do ovoga. Priznajem da mi jako nedostaju ‘brkovi’, pogotovo njegovi telefonski pozivi da mi da komplimente svaki put kad pobijedimo Hajduk … ”
Da ostane na toj temi, svjetski je nogomet nedavno ostao bez Diega Armanda Maradone.
“Ne znam što bih rekao, možda svi ostarimo, a da toga nismo svjesni. Ali ostaje činjenica da je Diego, poput mnogih drugih poznatih sportaša koji su preminuli 2020. godine, otišao malo prerano. Proći će ova ružna 2020., ali njihova će sjećanja zauvijek ostati u povijesti. Mi u Rijeci imali smo sreću suočiti se s Napolijem dan nakon Maradonine smrti i sami se uvjeriti koliko jaka veza može biti između igrača i momčadi, navijača ili grada. Žao mi je što nisam bio tamo, ali budući da sam se vratio iz Ujedinjenih Arapskih Emirata nekoliko dana ranije, morao sam biti u samoizolaciji. Prenijeli su mi da je to nešto neponovljivo i neopisivo “.
Zaključno, Miškovićeva poruka riječkim navijačima, ali i svim ostalima, u ovom vrlo određenom i teškom trenutku.
“Prije svega, pazite na zdravlje i pokušajte ostati zdravi što je više moguće. Zatim, moramo razmišljati pozitivno i biti optimistični. Previše je negativne energije i prije ili kasnije na kraju vas fizički i mentalno uništi. Osobno, kad god je loše, pokušavam razmišljati pozitivno, svjestan da nakon kiše uvijek dođe sunce. To mi daje energiju i nadu u budućnost. Tada to pokušavam prenijeti na svoju obitelj i ljude oko sebe. Malo je potrebno da se slomi i potone. Evo, moja bi poruka svima bila sljedeća: pokušajmo se više smješkati i razmišljati pozitivno čak i kad stvari ne idu kako bismo željeli. Uživajmo u svakom trenutku života, jer je samo jedan i nikad ne traje dovoljno dugo. Što se tiče navijača, mogu im obećati da ću se uvijek truditi da Rijeka bude financijski stabilna i ostane u vrhu nacionalnog nogometa. “
