Kolumne

Dogodilo se na današnji dan: U kostrenskoj jami Bezdan likvidiran sušački svećenik Martin Bubanj

Dogodilo se na današnji dan: U kostrenskoj jami Bezdan likvidiran sušački svećenik Martin Bubanj

Bezdan, Brezdan, Bezdanka – isti su nazivi za još jedno (ne)poznato stratište posljednjih dana 2.Svjetskog rata na području Hrvatskog primorje kod Kostrene. Na današnji dan 27. travnja 1945. godine tu je pobijeno i pobacano nekoliko stotina pripadnika njemačke vojske i hrvatskih vojnih postrojba bivše NDH, a s njima i tadašnjeg sušačkog župnika Martina Bubnja koji je osuđen na smrt zbog navodne suradnje s okupatorima.

Po nekim procjenama, u Kostreni je ubijeno više stotina osoba. Oni su dovažani u zgradu kostrenske osnovne škole iz raznih dijelova tadašnje Jugoslavije, te su noću tjerani do ove jame i ubijani.

U jamu je, po svjedočenjima mještana Kostrene, bacano živo vapno, a kasnije je zatrpavana otpadnim materijalom.

Za vrijeme Jugoslavije, pristup na to područje je bio zabranjen, pošto je tu bio teren jugo-vojske. Nakon masakra, jama se zatrpana raznoraznim smećem, a onda i otpadnim materijalom iz ‘Vulkana’. Čak i danas kada dođete na Bezdan i razgrnete zemlju, na dubini od par centimatara ćete naići na crnu tvar praškaste strukture.

Svakako najpoznatija žrtva Bezdana je upravo sušački župnik. Martin Bubanj zaređen je za župnika 1921. godine. Bio je kapelan i vjeroučitelj u Ogulinu, a potom kateheta na Sušaku. U ožujku 1936. imenovan je župnikom na Trsatu, a nakon razgraničenja drevne trsatske župe sv. Jurja i osnivanja župe sv. Ćirila i Metoda na Sušaku, Martin Bubanj imenovan je prvim sušačkim plovanom. Bio je vođa Katoličkog pokreta na Sušaku između dva svjetska rata i suradnik tjednika “Istina”.

Nakon što je u Primorskom vjesniku početkom 1945.(danas Novi list) objavljeno da je „ustaški eksponent“ Martin Bubanj napisao je roditeljima pismo 11. travnja 1945.: “Dragi roditelji! Ne znam ča će biti s menom. Ću kamo poći, ili uopće ne ću poći. Prilike su jako teške. Ja na svojoj duši nemam ništa, zla nisam učinio nikome. Svima kojima sam mogao pomoći, ja sam pomagao. Koliko sam vremena izgubio obijajući pragove raznih ureda da pomognem ljudima. Pa ipak čujem da mi se groze, pišu protiv mene u svojim novinama itd. Ako ostanem i poginem, znajte da je to zato što sam katolički svećenik koji sam propovijedao i branio svoju vjeru… Drugo, zato što sam se uvijek osjećao Hrvatom i što sam uvijek osjećao za hrvatski narod i pomagao tom narodu koliko god je bilo moguće… Drugo sve neka bude u rukama Božjim. Poginem li, nemojte ništa plakati, čak morate biti ponosni da sam poginuo za Boga i vjeru… Molite se Bogu za mene, samo On će me čuvati. Ljubi Vas i pozdravlja Vaš Tinko.”

Nakon ulaska partizana na Sušak 21. travnja 1945. župnik Bubanj uhićen je odmah među prvima i odveden u školu u Kostreni, gdje je bio zadržan nekoliko dana. Strijeljan je i bačen u jamu Bezdan u Kostreni najvjerojatnije već 27. travnja iste godine. Naknadno je protiv njega podignuta optužnica Vojnog suda u Ogulinu koju je sastavio izvjesni Benedetti u svibnju 1945. nakon što je župnik Bubanj već bio pogubljen! U toj se optužnici navodi, među ostalim, što je kao “pristalica Pavelićeve NDH” održavao “konferencije s biskupom Srebrnićem, Krešom Vranićem i drugim četničkim i bjelogardejskim prvacima”, kako je “simpatizirao Angloamerikance”, ali “nije pristajao uz ustaški pokret koji je kritizirao i ismijavao”. Osim toga je bio “vrlo pametan i inteligentan, prijazan i dobar prema ljudima, tako da su ga svi voljeli. Pomagao je svima, pa čak i partizane je izvlačio iz zatvora. Na taj način htio je sakriti svoj pravi rad.”

Lucija Cibić iz kostrenskog zaselka Šodića slučajno se zatekla u blizini stratišta i vidjela Bubnjevo pogubljenje: »Mi žene smo otišle tamo vidjeti. Ali smo ih vidjele još žive kad su ih do jame dopeljali. Sakrile smo se iza jedne šmrike, daleko, ne blizu. Vidjeli smo da su doveli dvije osobe, postavili su ih kraj jame. Doveli su ih partizani. Najprije su njega nešto ispitivali, pa su ga svukli, dali su mu molitvenik da moli. Vidjela sam ga ovako, iz profila. Ona je gospođa htjela vriskati. A mi nismo smjeli ništa da ne bi nas u jamu hitili. I tako smo mi kroz grm špijali. Onda su velečasnog opalili tu (pokazuje zatiljak) i bacili u jamu. A poslije su i gospođu, lijepu gospođu, od najviše pedeset godina. Onda smo pobigli ća s blagom« (»Zgrušana krv do gležnja«, »Večernji list«, 1. rujna 1990, str. 10).

Midas

Click to add a comment

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Kolumne

More in Kolumne

Koliko je djecu uopće briga za vašu seksualnu orijentaciju?

spNovember 26, 2018

Kuljiš: Festival uhljeba i zloslutna grmljavina s Pantovčaka

spNovember 1, 2018

KOMENTAR: Spaljeni ili liječeni

spOctober 19, 2018

Denis Kuljiš: Milijan ustaje iz mrtvih?

spOctober 19, 2018

Svi Vasini i Komadinini ljudi!

spOctober 5, 2018

Denis Kuljiš: Tko će priopćiti Vladi? Sljedeći je Brodosplit…

adminSeptember 19, 2018

KOMENTAR: Mali vs. Veliki socijalistički lopovi!

spSeptember 15, 2018

Reagiranje: Danko Končar oštro odbacuje tvrdnje iz teksta ‘Potpomognuto samoubojstvo brodogradnje’

spSeptember 14, 2018

Kruha i jogurta, daj nam danas

spSeptember 13, 2018

Copyright © 2017 Rijeka danas.