Da, vrlo, vrlo čudno. Čudne postanu stvari i događaji koji u biti ne bi, prema našem iskustvu, tako trebali izgledati. Čudna i pomalo strana su ta događanja jer se iznimno rijetko pojavljuju odnosno događaju u sredini u kojoj živim. Tako mi je čudno izgledala okolina, ljudi, razgovori, odnosi među ljudima, na koje sam naišao prilikom kratkog posjeta jednoj europskoj zemlji.
Očekivao sam slabi promet na autostradi, nešto kao na relaciji Rijeka – Zagreb. Ta stalno nam pričaju da je svijet u krizi a zna se što je kriza veća to je promet manji. Autostrade imaju pored pomoćne trake i još tri vozne trake, i sve su pune dapače prepune. Toga nije bilo prije par godina kada sam zadnji put bio u toj zemlji.
Sa autostrade se vide tvorničke hale, ima ih svakakvih od starih i napuštenih do osrednjeg stanja i staža te novih, potpuno novih. Ispred hala su automobili, mnogo automobila, što znači da su u tim pogonima ljudi, da se radi. Mislim da se na samo jednom kilometru može nabrojati više industrijskih pogona nego u cijeloj Hrvatskoj. Kažem industrije, tj. proizvodnje. Ne upotrebljavan riječ “gospodarstvo” koja se inače rabi u RH. Mislim da se u Hrvatskoj dobro gospodari, jasno za sebe, a slabo proizvodi. Ne stvara se nova vrijednost, samo se to može časno prodati. Sada se prodaje državni inventar koji je stvoren davno prije dolaska novo — političkih mešetara.
Napuštamo autostradu i prelazimo na lokalnu cestu. Vozeći se velikom dolinom prema udaljenim planinama nailazili smo na rijetke oveće kuće locirane nedaleko od ceste. Uz svaku kuću su skladišta za poljoprivredne strojeve i ostale potrepštine koje služe u obradi zemlje. A zemlja se tu obrađuje, stalno i intenzivno. Ne može se naići na komadić zemlje, veći od stolnjaka, koji je neobrađen. Nikada nisam se raspitivao da li im je ta skoro pa manijakalna opsesija za obradom zemlje ostala od bivšeg diktatora. Taj se bio javno zarekao da njegov narod neće gladovati pa je poveo velike akcije za obradu zemlje. Ako je to tako zemlji u kojoj sada živim trebalo bi nekoliko diktatora takvog tipa.
No, nije to sve. Kuće su uredne, fasade u smirujućim ne kričavim bojama, a s njih ne opada žbuka. Sve su kuće dovršene i u njima obitavaju ljudi. Nema kao kod nas da ljudi žive u kući od neožbukanih bloketa. Prostor ispred kuće je uređen tako da se zemlja, odnosno blato ne unose u kuću.
Ulazimo u malo selo i tu stanemo da se odmorimo i malo priberemo. U selu su dvije gostionice, želim ih posjetiti. U svakoj sjedi po jedan klijent, postariji čovjek ispred kojeg je na stolu časa vina napola ispijena. Kavane nigdje, nema ljudi ni na cesti. Radi se.
Čudni neki običaji u zemlji u kojoj živim. Kavana i kafića, a ima ih mnogo, dupkom su puni u radno vrijeme. Ulazimo u malu prodavaonicu na kojoj stoji, meni čudan naziv “Duhan i hrana”. Na traženje prodavač nam daje zemljopisnu kartu lokalnog područja, potom stavlja bijele rukavice i servira nam traženi kruh i salamu.
Dolaskom u grad ista slika tj. sve je čisto, sve uredno. Velika vrata starog dvorca, stara a ne renovirana vrata, obojana u crno i tako su čista da izgleda da ih netko briše svaki dan. Kuće, odnosno fasade kuća su uredne i na njima, ama baš nigdje nema šaranja, nema natpisa. To pred nas postavlja, uz malo zlobe, enigmu. Zar je moguće da im je građanstvo nepismeno, i da ne znaju za “draž” grafita.
Šetamo po velikom natkrivenom drvenom mostu po kojem se više ne vrši provoz već samo pješači. Most je lijepo održavan i čist. Uh ta čistoća i urednost biti će da im je to neka mana, neka fobija prema prljavštini. Fasade dviju velikih kuća uz rijeku su sve načičkane velikim brojem rupa nejednakih oblika i veličina. Na spomen ploči piše da su to rupe francuskih metaka. I kao što smo ranije vidjeli u starom dvorcu slike četiriju žrtava iz drugog svjetskog rata, gdje piše da su žrtve Teutonskog invazora. Da sve se obilježava, ništa se ne prepušta nesmotreno zaboravu ali je sve decentno navedeno. Nema oštrih i pogubnih riječi, nema uvreda, nema okrivljavanja djece za zločine otaca. Gradi se nova zajednica, gradi se Europa mira i napretka.
Zbog neugodnog incidenta, izazvanog višom silom, moramo ranije napustiti tu zemlju. Državu koja sigurno ima i svoje ne baš lijepe strane, koja zasigurno ima problema, zemlja u kojoj, vrlo vjerojatno nisu svi ljudi sretni i zadovoljni. Da, nema idealne državne zajednice. Nadamo se ipak da ćemo tu zemlju brzo dostići a za to vidimo neke predispozicije. U toj zemlji nema javnih radova iako je puna turista. Za razliku od nas gdje se sve ruje i prekopava. Mislim da kod nas čak i turisti mogu vidjeti a i osjetiti naš radni elan.
Još samo par dana do Europe. (Pauletta Ivan)
Od 1918. godine Hrvatska je balkanizirana, da bi od 1945. bila ideologizirana na liniji bratstva i jedinstva, da bi način života iz poturčenih vremena postao uzor za odmak od zapadne kulture.Danas nam se u vlastitoj zemlji preko vlasti u službi devijantne EU nameće model razgradnje tradicionalnog života Hrvata i svih onih koji su autohtoni u ovim krajevima.
Imao sam priliku raditi i živjeti u Nigeriji. Zemlja endemske dječje paralize….
E sada, naša autohtonost i naša jevropejska navodna pripadnost vrlo lagano pada kada nigerijac, necijepljen, sjedne u avion i nakon cca 5 sati leta dođe do nas. Isto je i sa kulturom; nije moguće živjeti na Marsu a boraviti na Zemlji.