Bitcoin (BTC) je lansiran 2009. godine, a lansirao ga je anonimni programer pod pseudonimom Satoshi Nakamoto, brzo je postao kriptovaluta par excellence. Zatim je krenula lavina klonova: Litecoin (LTC), Namecoin (NMC), Ripple (XRP), Ethereum (ETH), Binance Coin (BNB), Cardano (ADA), Dogecoin (DOGE). Posljednjih su godina razne institucije procjenjivale ulazak na tržište digitalnih valuta i počeli smo govoriti o CBDC (digitalne valute središnje banke).
BUDUĆNOST JE VEĆ OVDJE.
U Kini je CBDC već djelomično prisutan od 2020. godine, uvela ga je Vlada samo za neke transakcije kako bi temeljito kontrolirala maloprodaju; u Švedskoj se testira e-kruna i u Indiji e-rupija, a Japan, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države također razmišljaju o izdavanju vlastitog elektroničkog novca. Je li možda izostala Europska unija? Ne. Zapravo se Europska središnja banka poigrava idejom o pokretanju vlastite digitalne valute, e-eura, s ciljem pružanja elektroničke alternative postojećim metodama plaćanja i s paralelnim ciljem povećanja sigurnosti i stabilnosti monetarnog sustava EU korištenjem blockchaina, odnosno digitalnog registra koji prati sva kretanja novca i kojim se sprječavaju prijevare.
USPOREDBA DIGITALNIH VALUTA.
Glavna razlika između tradicionalnih kriptovaluta i CDBC-ova leži u činjenici da su prve decentralizirane, tj. ne izdaje ih središnje tijelo, već mreža računala raširenih diljem svijeta; dok će druge izdavati institucija, a njihova vrijednost bit će povezana onom službene valute. Druga velika razlika leži u ukupnoj količini, ograničenoj u slučaju kriptovaluta (koje zahtijevaju proces koji se zove mining, koji da bi se stvorio, zahtijeva vrlo visok energetski intenzitet i uključuje rješavanje iznimno kompliciranih matematičkih problema); dok bi za CBDC bila neograničena. Jednostavno rečeno, s e-eurom ne bi bilo dvojne valute, niti nikakva zamjena tečaja; to bi jednostavno bio euro, ali u drugom formatu.
E-EURO: MNOGE PREDNOSTI.
No, koje bi bile prednosti uvođenja e-eura? Kao prvo, jeftiniji je od tradicionalnih valuta jer ne zahtijeva tiskanje, provjeru valjanosti, cirkulacije, praćenje i zamjenu, što je činjenica koja bi značajno smanjila ekološki učinak povezan s proizvodnjom, a time i onečišćenje. Postojale bi i prednosti u pogledu pristupa bankama, s obzirom na to da bi digitalnim eurom izravno upravljale središnje banke, čime bi se eliminirala potreba za posrednicima (privatnim financijskim institucijama) pa bi građanima bilo lakše pristupiti novcu otvaranjem digitalnih novčanika čime je olakšana provjera kretanja i recikliranja novca.
Nadalje, tu je i pitanje ekonomske suverenosti: e-euro bi zaštitio euro od konkurencije drugih CBDC-ova i od onih kriptovaluta, istovremeno povećavajući jednostavnost praćenja transakcija i smanjujući izbjegavanje poreza i pranje novca.
NEKI NEDOSTACI.
Pa zašto se ne bismo naglavce bacili na projekt e-euro? Jer čak i ako je ovo digitalno, uvijek postoji druga strana medalje: opipljivi novac jamči anonimnost i iz tog razloga potiče kriminal, to je istina, ali također favorizira privatnost, a da se nijednoj našoj kupnji ne može ući u trag. Potpuno sigurna digitalna valuta zahtijevala bi da se sve informacije o transakcijama prijave nadležnim tijelima, ali to bi dalo previše ovlasti središnjim bankama i vladama. Stoga se proučava kako učiniti da e-euro radi u polu-anonimnom obliku kako bi se očuvalo ravnotežu između sigurnosti i privatnosti te kako bi se ovaj novi format učinilo atraktivnim. U biti, morat ćemo pričekati još neko vrijeme kako bismo saznali kako će digitalna valuta zajednice biti dizajnirana i regulirana: nije to baš tako lako s obzirom na složenost propisa EU-a.
