Home Biznis The Economist: Europska unija u gadnoj krizi

The Economist: Europska unija u gadnoj krizi

763
0

Ovog mjeseca je sedamdeset godina od kako je Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, predložio europsku “zajednicu za ugljen i čelik”. Tim skromnim sporazumom koji je upravljao dvjema robama, šest zemalja razorenih ratom stvorilo je zajedničko tržište koje je evoluiralo u Europsku uniju.

Putovanje ka integraciji bio je put posut trnjem ali imao je određen smjer. Nacionalni čelnici dolazili su i odlazili, Berlinski zid se dizao i padao, ekonomski uragani su udarali i ispuhivali se. EU je nekako preživjela, produbila se izgradivši najveće jedinstveno tržište na svijetu, puštajući svoje ljude da se slobodno kreću preko granica i stvarajući zajedničku valutu. Kada im se proširile i europske države koje su pripadale istočnom bloku Učvršćen je mir i prošireno blagostanje. Danas je Europa svjetionik liberalnih vrijednosti i primjer mekšeg tipa kapitalizma, piše The Economist.

Ipak i EU je izgubila svoj smjer. Pandemija u Europi nije samo ekonomska kriza, kao i drugdje u svijetu, već ubrzano postaje i politička i ustavna kriza. To je u principu rješivo, ali članovi EU ne mogu se složiti oko toga što je potrebno da njihova unija postane otpornija, niti o tome kako provesti reforme. U vremenima u kojima su Amerika i Kina u zavadi, to je tragično propuštena prilika

Pripadanje EU trebalo bi donijeti sigurnost zemljama u opasnom svijetu. Umjesto toga, pandemija testira obveznice članstva, baš kao što je to učinila financijska kriza 2007.-2009. Jedan primjer je jedinstveno tržište. Tu se primjenjuju stroga pravila koja ograničavaju subvencije, ali ona su obustavljena dok vlade ulhevaju 2 trilijuna eura (2,2trn USD) u spašavanje gospodarstva. Polovina tog iznosa događa se u Njemačkoj što u probleme dovodi proizvođače sa sjedištem u zemljama koje si ne mogu priuštiti da budu tako velikodušne, ali koje moraju prihvatiti robu njemačke izrade.

Drugi primjer je jedinstvena valuta. Kako zemlje ublažavaju učinke karantena, njihovi dugovi naglo rastu. Budući da se vlade u eurozoni zadužuju u zajedničkoj valuti ti bi se dugovi mogli uzdići do neodrživih razina. Problem je ozbiljan u Italiji, koja je bila u nevolji i prije no što ju je pogodio COVID-19. Imala je bruto javni dug od 2,4trn eura ili 135% bdp-a. Talijanski euroskeptik Matteo Salvini udara po EU zato što smatra da premalo pomogla njegovoj zemlji; Njegova stranka koristi krizu za dolazak na vlast na politici stvaranja bijesa i konfrontacija s dalekim Bruxellesom.

Treći primjer je pravni status EU. Ranije ovog mjeseca njemački ustavni sud postavio je pitanje je li Europski sud pravde trebao presuditi da Europska središnja banka može štiti euro kupnjom duga. Osim toga, Poljska je osporila prvenstvo Europskog suda nad svojim Vrhovnim sudom. EU je izgrađena na zakonu. Ako pandemija oslabi pravne temelje, cijela Unija će se urušiti.

Svi se ti problemi mogu riješiti vizijom, kompromisom i reformama. Uoči pandemije francuski predsjednik Emmanuel Macron upozorio je da se EU mora učvrstiti nasuprot ostatka svijeta. Ali takvi se osjećaji ruše pred različitim pogledima zemalja što bi EU u stvari trebao biti. Prosperitetni sjever mrzi ideju o „sindikalnom transferu“ koji subvencionira jug – a još više mrzi mogućnost udruživanja dugova s bilo kojim siromašnim članom. Članovi se ne mogu dogovoriti što učiniti u vezi s erozijom demokracije i vladavine zakona u Mađarskoj i Poljskoj. Još prije prve smrti COVID-19, borili su se s usklađivanjem zajedničke politike obrane, Rusije, migracija i još mnogo toga.

Mehanizam reformi je također zaustavljen. Još od Schumanove ideje EU je rasla neprestano izmjenjujući ugovore kojim se Unijom upravlja. No, čelnici EU odustali su od promjene ugovora otkako su francuski i nizozemski glasači 2005. godine odbacili plan za novi ustav.

Neki sjevernoeuropski čelnici prepoznaju da imaju problem. U narednim će mjesecima vjerojatno pristati na jednokratno povećanje sedmogodišnjeg proračuna EU, ali uvjeti su sporni. Južnjaci traže čak od 1 do 15trn eura i bespovratna sredstva, a ne kredite. Postoji i prijedlog za izdavanje zajedničkog duga ali i tu postoje nesuglasice.

Ako će EU napredovati, morat će biti puno ambicioznija nego što to priznaju sjevernjaci. Za početak, kako bi izbjegla stagnaciju, morati će se prilagoditi, a to znači prevazići tabu temu promjene ugovora. Uspješna promjena ugovora podrazumijeva šire priznanje da različite zemlje žele drugačija rješenja i da takva „Europa s više brzina“ može biti otpornija od današnjih neispunjenih težnji. To zauzvrat zahtijeva da EU dovrši projekte poput eura koji je podložan šokovima budući da su polunedovršeni.

Katastrofičari su često predviđali raspad EU ili eura što se pokazalo pogrešnim. Europski mix može dugo trajati – posebno sada kada je Britanija pokazala koliko će razvod biti bolan i skup. Na kraju, politički sustavi se ipak ocjenjuju po njihovim rezultatima. Neuspjeh u reformi ugovora opterećuje Europski sud i vladavinu zakona; njemačke subvencije riskiraju narušavanje jedinstvenog tržišta, a ekonomska stagnacija otrovat će euro.

Sve dok EU ostane kanal za širenje kriza, rizik od kolapsa bit će visok. Da bi pojačali svoju odlučnost njezine bi vođe trebale razmisliti o udaljenijoj obljetnici. U lipnju će biti 230 godina od Kompromisa iz 1790. godine, kada je Alexander Hamilton nagovorio Thomasa Jeffersona i Jamesa Madisona da dopuste novoj vladi Sjedinjenih Država preuzeti dug 13 država. Europa ne treba ići toliko daleko, a današnji Hamilton očito nema mrkvu za ponuditi bogatijim državama (sporazum iz 1790. godine uključivao je novi glavni grad Amerike na jugu). Ali postoji motiv – ako europske uplašene članice ne dobiju pomoć, euro i jedinstveno tržište mogli bi na kraju propasti. Europski čelnici koji trenutno pregovaraju putem videokonferencija moraju toga biti svjesni. Veći transferi i zajedničko preuzimanje dugova vrijedni su razmatranja kao predujam za sprečavanje katastrofe i povratak EU na put stabilnosti.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here