Kemal Kilicdaroglu kandidat je gotovo svih oporbenih stranaka na svibanjskim izborima u Turskoj, a manirima i karizmom jako se razlikuje od turskog predsjednika
Početkom ožujka, šest turskih oporbenih stranaka, koje su se sastale u takozvanom “Stolu šestorice“, izabrale su zajedničkog kandidata koji će se suprotstaviti predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu na predsjedničkim izborima koji će se održati u svibnju: to je Kemal Kilicdaroglu, čelnik Republikanske narodne stranke (CHP), glavne oporbene stranke. Kilicdaroglu ima 74 godine, a na čelu CHP-a je skoro 15 godina. Vrlo je popularan, ali ne baš karizmatičan političar, pa je to jedan od razloga zašto je njegovo imenovanje dočekano suzdržano unutar same oporbene koalicije.
Kilicdaroglu je političar univerzalno poznat po svom poštenju i štedljivosti, koji je tijekom godina uspio ostvariti neke važne izborne pobjede unatoč Erdoganovom rastućem i sve opresivnijem autoritarizmu, koji je postupno smanjilo i ugrozilo neovisnost medija, pravosudnog sustava i mnogih drugih turskih institucija
No, Kilicdarogluova zajednička kandidatura stvorila je veliki skepticizam unutar vlastite koalicije, do te mjere da je ugrozila njezino postojanje. Stol šestorice je iznimno raznolik i uključuje stranke u rasponu od lijevog centra do nacionalističke desnice, koje su se udružile oko nekih reformi (primjerice: ukidanje predsjedničkog sustava i smanjenje koncentracije moći u rukama predsjednika) a prije svega u ime posljednjeg pokušaja svrgavanja s vlasti Erdogana koji ju neprekidno drži više od dvadeset godina i koji je uspio pobijediti na gotovo svim izborima na kojima je sudjelovao.
CHP, Kilicdarogluova stranka, dugo je bila glavna turska oporbena stranka: osnovao ju je Mustafa Kemal Atatürk, “otac domovine” Turske, stranka je lijevog centra i otvoreno je sekularna. U anketama ima 25 posto podrške. Druga stranka u koaliciji je sekularna nacionalistička desničarska Dobra stranka (IYI) koja ima manje od 15 posto glasova. IYI vodi Meral Aksener, jedna od rijetkih vodećih političarki u zemlji koja je vrlo karizmatična.
Aksener se 3. ožujka povukla iz koalicije tvrdeći da Kilicdaroglu nije prikladan kandidat da pobijedi Erdogana, te da bi bilo bolje nominirati Ekrema Imamoglua (iz CHP) ili Mansura Yavasa (iz IYI), popularne gradonačelnike Istanbula i Ankare, pobjednici administrativnih izbora 2019. Prema anketama, zapravo su i Imamoglu i Yavas popularniji od Kilicdaroglua, ali nijedan od njih nema istu sposobnost da održi na okupu široku koaliciju Stola šestorice.
Nakon tri vrlo užurbana dana, Aksener se konačno odlučila ponovno pridružiti koaliciji, kada je Kilicdaroglu obećao da će, ako bude izabran, imenovati Imammoglua i Yavasa za svoje potpredsjednike.
Skepticizam
Aksenerine sumnje u vezi s Kilicdarogluom dijele mnogi analitičari. Recep Tayyip Erdogan najkarizmatičniji je turski političar i jedan od najtalentiranijih govornika svoje generacije. Njegovi javni skupovi, pisao je nedavno Economist, odišu nabrijanom atmosferom rock koncerata. S druge strane, Kilicdaroglu ima vrlo skroman manir, osrednji je govornik i njegovi govori više liče na lekcije dobrog profesora.
Zapravo, Kilicdaroglu je više birokrat nego političar: unatoč tome što potječe iz obitelji vrlo skromnog podrijetla, diplomirao je ekonomiju na jednom od najprestižnijih sveučilišta u Ankari, glavnom gradu Turske, i većinu svoje karijere proveo je u birokraciji. Tek 2002. godine, u dobi od 54 godine, izabran je u parlament i počeo se postupno penjati u redovima CHP-a.
Kilicdaroglu je 2010. postao šef CHP-a i oporbe, ali je od tada uglavnom nizao izborne poraze: njegova stranka dugo je držala stagnirajući trendi nikada nije uspjela ponuditi uvjerljivu alternativu sadašnjem predsjedniku.
Još jedna karakteristika koja bi Kilicdaroglua mogla učiniti slabim kandidatom je njegova etnička pripadnost i vjera: on je Alevi, odnosno pripada etničkoj manjini koja prakticira izrazito sekularnu verziju islama i koja ne dijeli neke od obreda sunitskog islama, onaj koji daleko prevladava u Turskoj. Činjenicu da Kilicdaroglu pripada manjini neki vide kao moguću slabost, posebice prema konzervativnijem sunitskom biračkom tijelu.
Nadalje, Kilicdaroglu je u suprotstavljanju Erdoganu uvijek imao prilično umjeren i rezigniran stav, a optuživali su ga da nije dovoljno odlučan i agresivan.
Godine 2014. odlučio je ne kandidirati se za predsjednika protiv Erdogana i pustio Ekmeleddina Ihsanoglua, intelektualca desnog centra, koji je kasnije prilično loše izgubio. Godine 2017., nakon odobrenja ustavnog referenduma koji je Erdoganu zajamčio iznimne ovlasti, Kilicdaroglu je bio taj koji je uvjerio oporbene militante da ne izađu na ulice kako bi prosvjedovali iz straha da bi moglo doći do nasilnih sukoba.
Optimizam
Sve u svemu, Kilicdarogluovo pasivno i rezignirano vodstvo kao vođe oporbe revitalizirano je 2017.: te je godine njegov zamjenik, Enis Berberoglu, osuđen na 25 godina zatvora pod optužbama koje su po svoj prilici bile politički motivirane, i to je bio dio šireg vala uhićenja i represije koji je uslijedio nakon pokušaja državnog udara protiv Erdogana.
Ovaj put, začudo, Kilicdaroglu je odlučio oštro reagirati: oštro je osudio Berberogluovo uhićenje i najavio da će napraviti veliki mirni prosvjedni marš od Ankare do Istanbula, put dug više od 450 kilometara koji će prevaliti i trajati gotovo mjesec dana. Marš, nazvan “Marš za pravdu“, bio je izuzetno popularan i Kilicdaroglu je uspio privući tisuće ljudi na skupove koje je održao na svakoj stanici. Na taj je način njegov javni profil znatno poboljšan.
Nakon “Marša za pravdu” Kilicdaroglu je dobio nadimak Gandhi: kako zbog male fizičke sličnosti, tako i zbog svog uvijek vrlo smirenog stava, a prije svega jer je Gandhi također 1930. godine napravio mnogo poznatiji mirni marš za neovisnost. Indije. Od tada je Kilicdaroglu postao poznat po ovim demonstracijama mirnog neslaganja, simboličnim, ali vrlo učinkovitim sa stajališta javnog konsenzusa.
Kilicdarogluova kuća je još jedan značajan element njegovog javnog imidža: on i njegova supruga žive u izuzetno skromnom stanu u Ankari, namještenom bez ikakvog luksuza i doista s određenom štedljivošću. Posljednjih mjeseci Kilicdaroglu je počeo objavljivati videosnimke političke tematike na Facebooku, snimajući ih sa svog kuhinjskog stola. Mnogi su primijetili da je kuhinja u Kilicdarogluovoj kući izuzetno skromna, s namještajem starim nekoliko desetljeća i svim znakovima normalnog života bez luksuza, s tavama na štednjaku i ostavljenim tekućinama za pranje posuđa.
Erdogan je tijekom svog mandata umjesto toga dao izgraditi izuzetno raskošnu predsjedničku palaču koja ima preko tisuću soba.
Još jedan element u korist Kilicdaroglua je činjenica da se on jednoglasno smatra poštenom osobom, a tu ocjenu dijele i njegovi saveznici i njegovi protivnici. Na početku svoje političke karijere Kilicdaroglu je postao poznat po masovnim antikorupcijskim akcijama protiv tvrtki i javnih dužnosnika, a čak i sada jedno od njegovih najuvjerljivijih obećanja je smanjenje korupcije u Turskoj.
Nadalje, Kilicdaroglu je posljednjih godina pokazao da je oporba koju vodi sposobna poraziti Erdogana: posebno je pobjeda oporbe na općinskim izborima u Ankari i Istanbulu, dva glavna grada Turske, izazvala puno entuzijazma 2019. , također zahvaljujući dvojici vrlo karizmatičnih kandidata za gradonačelnike (Erdogan je potom tražio ponavljanje izbora, a drugi put ih izgubio).
Poteškoće
Trenutačno ankete pokazuju da Kilicdaroglu ima veliku prednost, oko 10 postotnih bodova u odnosu na Erdogana, ali za “Stol šestorice” će ipak biti teško pobijediti Erdogana.
Istina je da je turski predsjednik prilično oslabljen i da će izbori u svibnju biti najteži u posljednjih nekoliko desetljeća: inflacija u Turskoj je vrlo visoka, između 50 i 85 posto ovisno o mjesecu, a to ozbiljno šteti turska srednja klasa. Erdogana su žestoko kritizirali zbog načina na koji je postupio u strašnom potresu koji je pogodio Tursku u veljači, usmrtivši najmanje 50.000 ljudi. Njegovo sve autoritarnije upravljanje moći stvara sve veće probleme kako u Turskoj tako iu inozemstvu.
Istovremeno, Erdoganova stranka AKP ostaje prva u zemlji s preko 30 posto glasova (Kilicdarogluova CHP ima oko 20 posto). Erdogan je iznimno vješt u predizbornim kampanjama i neumoran u političkim skupovima, a već je pokazao da je spreman iskoristiti moć države u svoju korist: posljednjih je mjeseci progurao iznimno izdašnu mirovinsku reformu i nekoliko puta povisio minimalnu plaću u prilično očitom pokušaju da se dodvori biračkom tijelu. Vlada također kontrolira velik dio medija preko prijateljskih poslovnih ljudi, koji mogu osigurati povoljno izvještavanje.
Nadalje, oporbena koalicija mogla bi biti kažnjena odlukom da se sa “Stola šestorice” isključi jedna od najvećih oporbenih stranaka, Narodna demokratska stranka (HDP), koja je ljevičarska i prokurdska. HDP ima više od 10 posto potpore, ali njegova blizina pokretima za autonomiju kurdskog stanovništva (koje živi u jugoistočnoj Turskoj) čini ga neugodnim saveznikom za “Stol šestorice”, koji uključuje i nacionaliste koji ne pozdravljaju Kurde i njihove zahtjeve. Zbog toga će HDP na izbore izaći sam, a kada bi iznio vlastitog kandidata, riskirao bi oduzimanje glasova Kilicdarogluu.
.
