Hrvati kao narod stoljećima pripadaju europskom kulturno-civilizacijskom krugu. Država Hrvatska sa svim svojim građanima od 1. srpnja i službeno je članica Europske Unije, najveće političko-gospodarske zajednice starog kontinenta. No, uz koju cijenu?
Više od 90 posto banaka je već u inozemnom vlasništvu, svi telekomi, najveća naftna kompanija INA kao i bezbroj drugih tvrtki. U procesu prilagodbe EU, osim što su struja i plin poskupjeli za 20 posto, a PDV iznosi 25 posto, vladajuće elite provodile su rigorozne mjere štednje što je utjecalo na porast nezaposlenosti koja iznosi 20 posto radno sposobnog stanovništva, a od toga oko 50 posto mladih ljudi. Za rezultat imamo i službeni vladin podatak da je u Lijepoj našoj oko 1,38 milijuna ljudi koji žive na rubu siromaštva, a iza svake te brojke krije se jedna osobna drama.
Broj nezaposlenih i siromašnih mogao bi, k tome, još i porasti. Dijelom i stoga što Hrvatska ulaskom u EU gubi tržište CEFTA, tzv. Zapadnog Balkana na koje je dosad bez carine mogla plasirati svoje proizvode, a taj je izvoz činio 40 posto od ukupnog.
Slobodan protok ljudi, kapitala, roba i usluga donijeti će nam i prednosti. Ali već sada neke su zemlje najavile da neće zapošljavati radnike iz Hrvatske, a upitno je i koje to proizvode hrvatska privreda ima, a koji bi kvalitetom i cijenom mogli biti konkurentni, budući da se samo od turizma ne može živjeti.
Iako su nas političari i mediji uvjeravali da sve znamo o Europskoj Uniji, činjenica jest da se ona pretvorila u svojevrsni bankarsko-financijski eksperiment, naročito od uvođenja eura kao zajedničke valute, a sve s nepoznatim ishodom za ne samo stabilnost, već i održivost pogotovo Hrvatske i ostalih malih i siromašnih zemalja.
Imamo, međutim, to što smo htjeli. I što smo na referendumu izabrali. Pa nam predstoji u novonastaloj situaciji snaći se što bolje možemo.(Giancarlo KRAVAR)
