Iznenadna vijest. Prostruji tijelom kao najhladniji vjetar u crnoj, tamnoj noći.
Donese bol , jednostavnu bol , arhaičnu i nepovratnu . Bol koja ne prestaje, samo se sprema u jednu od ladica srca .
Cvijo, oprosti ali dužan si nam još jedan vic jošjedan osmijeh još toliko priča i…
Još od dana prvog i neponovljivog Vala, ostadoh ti dužan nekoliko tekstova zbog svoje lijenosti.
Jedan namjerno nikad neću napisati i predati – tekst o tvom odlasku, kako si ti znao reći, u dobra spominjanja. Znam, već sutra proći ćeš Korzom zastati nebrojeno puta…
Znam da toliko dragih i plemenitih ljudi ne bi upoznao da tebe nisam znao .
Ovu smo utakmicu izgubili moj Cvijo . Jednog ponedeljka izašao si s terena kao nekad u našim nogometno veteranskim druženjima. Nažalost drugog ponedeljka nema.
Ne znam je li u redu ali čak zavidim svim onim našim dragim prijateljima koji su već u dobrim spominjanjima , jer već sigurno imaš neki novi vic, priču ili neku od onih tvojih tako jednostavnih, a tako ljudskih štorija.
Tražim riječ kojom bih završio , riječ koja bi objasnila sve ali oprosti, ne mogu je naći .
Nisam želio da ovaj tekst bude spominjanje. Za neke ljude jednostavno ne vjeruješ da mogu samo tek (kako je teško ovo napisati) umrijeti…
Možda si otišao malo odmoriti, napraviti neki đir po nebeskom Korzu.
Bog Cvijo!
Učitelju, prijatelju i ljudino
