Marijan Grakalić, pisac i pjesnik, autor dvadesetak knjiga i osnivač nekoliko književnih festivala, prevođen na razne jezike i promotor kulturnih događaja. Prošle godine objavljena je njegova sad već čuvena zbirka priča Smrt Jamesa JoYcea kooja tematizira Istru u xx stoljeću,. Te fotopoetična monografija Po Dragomu kraju posvećena Zelini i Blaževdolu gdje pisac živi. Urednik je kultnog portala Radio Gornji Grad. S njim je za portal Rijeka Danas razgovarala Marija A. Štrajh (fb, linkedin, twitter, tiktok, yt, ig)
Kako komentirate kulturu u trenutku rasta nove Hrvatske u EU i trenutnih državno- političkih događanja, izvan pandemijskog konteksta?
Čini mi se da je tzv. kulturni trenutak u nas, bez obzira na pandemijski kontekst, prepun starih i novih predrasuda. Najviše sliči nekom srednjovjekovnom pogledu spremnom da sve što nije djelo ”tvorca” proglasi ovakvom ili onakvom herezom, nepodopštinom, izdajom i škartom. O tome zorno svjedoči kultura našeg premijera Plenkovića koja neslaganja s politikom vlade svrstava u područja misaonih atentata opasnih po demokraciju. To je zasigurno najbolji put da se ista zatre, jer njezina ambicija nije sloboda i npr. google već predstava slobode i kulturni gulag. Naravno, to se izvodi u cilju produbljivanja klasnih i drugih nepravdi i petrificiranja postojećeg koruptivnog karaktera politike i kulture.
Po vama, kako trenutni pandemijski period utječe na autore, a s druge strane zakočen je javnim djelovanjem zbog restrikcija?
Mislim da oni autori koji rade na umjetnosti, ponajprije vlastitoj, i tako spadaju u pauperizirani dio društva, a pandemija je to samo produbila i naglasila. Oduzela im je i te mrvice koje su dobivali nastupajući po knjižnicama, radeći izložbe po kulturnim centrima, itd. Naše Ministarstvo kulture i medija je prošle godine samostalnim umjetnicima dalo potporu od četiri tisuće kuna samo za dva mjeseca, siječanj i veljaču, a pandemija traje puno dulje. Već po tom je jasno da su umjetnici i radnici u kulturi drugorazredni građani. Ostale profesije dobivale su isti iznos daleko više mjeseci da bi im se pomoglo u pandemiji. Mi nismo. Umjetnici ovdje u simboličnom smislu dijele sudbinu predadamskih ljudi koje je u svom djelu ”Predadamiti” objavljenom u Parizu 1669. godine opisao Isaac de la Preyere, a koje govori o poligenezi. On je naime ustvrdio kako postoje ljudi (npr. Indijanci) koji su daleko stariji nego što su to ludi opisani u Bibliji nastali na Božju ”sliku i priliku”. Tako je njegova knjiga završila na lomači. Posve adekvatno za srednjovjekovni duh koji se danas također pomalo obnavlja na veselje i radost svojih zagovornika u kulturi i politici. No, važno je ovdje naglasiti da umjetnost i kultura prethode drugi sferama, ali su najviše šikanirane. Naravno, zato što u dobrom dijelu na priliježu uz ideologije, partijske i političke programe i koristi koje takve strukture očekuju ili žele dobiti iz stvaralačkog svijeta.
Možete li usporediti kulturni razvoj u odnosu na izmjene političkih struktura od vremena stare Jugoslavije, uspostavljene Hrvatske te izmjene unutar hrvatskih državnih struktura?
To pitanje jest političko, ali nije samo takvo. Kao šo danas u kulturi imamo ”ognjištare” i tzv. salonsku ljevicu koji sredstva, promociju i medijsku pažnju dobivaju i crpe svaka iz svojih vlastitih područja, a da bi zauzvrat stvarala pogodne predrasude i predodžbe, tako je i nekad postojala čitava nomenklatura partijskih umjetnika. Mnogi od njih su preživjeli i svrstali se u neki od današnjih klanova, dok su prije hodočastili partijskim sekretarima,, odborima, fondovima i komitetima, ne bi li što za sebe namakli. Mislim da smo daleko od evolucije koja bi kulturu i umjetnost odvojila od pitanja ideološke, nacionalne ili prostodušne državotvorne lojalnosti i prevladavajućeg utilitarizma. Tako je uglavnom bilo i prije s razlikom što je socijalizam brže stario i nije više imao volje ni snage da se obračunava s ”umjetnicima” kao na početku. Tako je i nastao novi val osamdesetih, mladost je pobijedila. Živjela! Šteta što kasnije nije imala što drugo u novonastalim nepravednim ekonomskim odnosima nego da se komercijalizira i prostituira.
Na koji se način danas pisci mogu izboriti za svoje mjesto pod suncem s obzirom na hiperprodukcija svačega i da li je politička lojalnost ključ?
Problem je u tome što biti pisac pretpostavlja posao koji nije na cijeni. Mnogi dobri pisci rade kao urednici, novinari, odlaze u Irsku, uglavnom trbuhom za kruhom. Na neki način to zvanje postaje sve više neka vrsta obrta. Ako simpatično pišeš, nađeš nekoliko ljudi u medijima koji o tebi šire priče i objavljuju medijske natpise. Također tipuješ velike izdavače koji od svakog dreka mogu napraviti komercijalnu robu, malo dođeš na televiziju i radio, i eto, uspješan si obrtnik koji svoje knjižuljke, posebno one sentimentalne, prodaje kružocima ocvalim damama ili tipovima koji glume intelektualce. Obrt je, dakle, ozbiljno zanimanje koje zahtjeva sve; i kukanje i veselje, lukavost i laktarenje, teško ali ne i nemoguće, ponekad poštenje. Namjera naše ministrice kulture da za umjetnički status odredi minimalni imovinski cenzus, dakle, cifru koju neki umjetnik mora zaraditi godišnje da bi to bio, ide upravo u tom smjeru, da pisci ali i drugi umjetnici postanu obrtnici. Onda je ipak bolje da slikari odu u autolakirere ili molere, a pisci u dizajnere plakata i panoa, veća je lova, a umjetnošću će se baviti samo oni bogati i njihova djeca.
Što možete poručiti mladim autorima koji ostaju u Hrvatskoj i bore se za umjetnički prosperitet?
Ovo je teško pitanje ako se nisu rodili kao bogati. No, kultura je simbolička djelatnost a nada umire posljednja.
