Evo, još jedan “Dan za pamćenje”, Dan antifašističke borbe. Malo mi je izazovan ovaj naziv za mnogo toga što se pamti, što bi se trebalo pamtiti, što se krivo pamti i jasno, što se zaboravlja. Naslućivao sam da će ponovo iste face, a naročito isti govori, iste riječi i isti tonovi ispuniti protokolarni prostor kao važnih dužnosnika.
Sjećanje me vodi u vremena kada se antifašizam pupčano vezivao uz komunizam. Nisi mogao biti anti ako nisi bio crveni. I to ne samo u izjašnjavanju već i službeno tj. s crvenom knjižicom. U Istri je to dovelo do velikih razočaranja i do brojnih odlazaka. Za razočaravanja nitko nije brinuo, kao i danas baš nekoga brine ako si se razočarao u stranku, u osobe, u opciju, u državu u koju si uložio svoj trud i svoju vjeru.
Za odlazak, ne da se nije brinulo, već se i poticalo. Ispunjavala se želja velikog vođe, velikog sina svih naroda i narodnosti, koji je prenio (čitaj zadužio) Kardelja i Đilasa da se iz Istre protjeraju svi Talijani i ostali neslaveni. A oni, neslaveni, koji su bili antifašisti nisu bili izuzeti od tog jednosmjernog putovanja.
Govorili su drugi jezik, imali drugu kulturu i stoljećima bili na ovim prostorima. Da, zauzimali su “povijesni hrvatski prostor” davno prije Krista. Tako piše u jednoj knjizi iz povijesti za osnovnu školu.
Bili su partizani ali nisu prihvaćali komunizam. Neprihvaćanje komunizma i upotreba drugog jezika bilo je više nego dostatno da postanu nepoželjni.
Sada staro-novi antifašisti o tome ne zbore. Uhvatila ih je neka amnezija kada se govori o komunizmu. I ako je Europa te cijeli napredni svijet optužio sve totalitarne režime u Hrvatskoj se službeno osuđuje redovito samo fašizam. Vrlo rijetko i marginalno se osuđuje komunizam. To čine neke građanske skupine koje izgledaju kao van-društvene skupine, kao ilegalci. “Ljubičicu belu” kojeg su neka europska društva uvrstila u deset najvećih europskih zločinaca se još štedi i štiti, po uobičajenoj shemi – “On je naš”.
Ne, ne želim raspravljati koji je režim bio gori, oba su bila duboko nehumana, kriminalna i teško zločinačka.
No, ne vjerujem Hrvatskim političarima kada se deklariraju kao antifašisti. Da se hrvatskim političarima ne može, rekao bih i ne smije vjerovati, to nije ništa novo. Ne znam dali u HR postoji osoba prosječne inteligencije i osrednjeg poimanja koji im može još vjerovati. Ne, ne vjerujem kada se ovaj dan pretvara u nešto kičasto. Ne vjerujem im kada se prema povijesti postavljaju ljigavo, servilno. Pogrdno je kada ga kao slave političke “veličine” koje o tome ne znaju i ne žele znati suštinski ništa. Ne vjerujem prvom građaninu tj. predsjedniku “lijepe naše” kada se dići svojim antifašizmom.
Fašizam o kojem govorimo pobijeđen je i vojno prije šezdeset i osam godina. Pobijedili su ga neki drugi ljudi koji to nisu radili radi pomodarstva već radi svog uvjerenja i potrebe čovječanstva. Netko će s pravom reći da se fašizam još može vratiti i da se često pojavljuje u nekim krugovima iako u reduciranim oblicima. Da, to je istina, no pojavljuje se i robovlasnička praksa o kojoj nitko ne govori. Zar je netko zaboravio robovske prisile koje su se dogodile u Hrvatskoj u počecima građanskog sukoba? O tome se govorilo i preko oceana ali ne i kod nas. Čovjeka- roba se tretiralo “kao što mu pripada” bio je naime iz drugog plemena.
Zlo, veliko zlo je učinio na Jugo-prostorima nacionalizam. Nacionalizam nije bio povod sukobu ali je služio kao njegovo pogonsko gorivo. No, o nacionalizmu nitko nije od ovih političara ikad progovorio a kamoli ga osudio. Nacionalizam je predvorje fašizma, a u drugoj fazi postaje jaka karika koja ga pokreće.
I kako da im vjerujem kada se busaju u prsa i govore da su antifašisti, dapače veliki antifašisti, a o nacionalizmu nisu zucnuli? Čak su se hvalili svojim nacionalizmom a sada se kao diče antifašizmom. Što je previše, previše je!
Sjetimo se Alberta Camus-a (1913–1960) koji je govorio: “Ne mogu nikako biti nacionalist — odveć volim svoju zemlju”. Dali je ikada koji hrvatski političar rekao nešto slično?
I još samo ovo, antifašizam se ne broji samo ratnim akcijama i sukobima za koje se žrtvovao netko drugi. Antifašizam se izražava djelima, ponašanjem i porukama koje ostavljamo svojoj okolini. Osobe koje su širile mržnju, koje su se dičile svojim plemenom, i kad je ovaj činio zlo, ne mogu biti antifašisti. (Ivan Pauletta)
Anti hrvat budala.gledajte engleze oni cuvaju svoje i dobro zive.Sada cemo se mi poslije domovinskog rata prodavati srbima kao da njih nikad nismo poznavali.A TI IZDAJNICE ti si brat beogradskom izletniku i vukodlaku tzv. Stjepanu Mesicu.Nas sadasnji premijer se nakitijo sa srbima u ministarstvu.Hrvatska postoji od stoljeca sedmog.Evropa nas voli cijeli svijet nas voli jer smo dobri radnici i dobar narod.Prije svega cista cinjenica je ovdje da nijedan sadasnji politicar nesmije doci ili pojaviti se medju hrvatima u dijaspori.Idamo dalje.Nas prvi predsjednik dr Franjo tudjman je mogao bez problema doci medju nas narod sam bez zastite jer smo ga mi stitili.Slali smo milijone slali bih i sada da je on ziv.Vi ste oni koji rusite lijepu nasu a mi cemo se i dalje boriti za nju.
eto Pauletta, ovaj gornji je tipični šta opisuješ u članku. Lako moguće da je na prvoj liniji za istrebljenje svega onoga šta nije njegovo, busa se u prsa, drži desnu ruku na lisnici i ne plaća porez (ili ga izbjegava u što većoj mjeri ! ). I tvrdi da ostali nemaju pravo i prava ! Ako nisi na liniji, udri….