Kako su Jugoslaveni postali građani drugog reda u Hrvatskoj?

Kada sam u Rijeci, svako toliko skočim do Kopra. Kada ogladniš, gdje ćeš bolje omrstiti brkove nego kod jare iz Sarajeva. Na toploj lepinji sarajevski čevapi, malo sunđukice, ajvar, kapula i slasni kajmak. Konobarica nudi Laško, a ambijent i hrana traže nešto drugo. Pa ne jedem kranjsku kobasicu, pobogu. I dok lagano cuclam sarajevsko pivo, i čekam svoju lepinju, žamor u restoranu polaganao nadjačava pjesma Bijelog dugmeta “Sanjao sam noćas da te nema…”. Po zidu restorana obljepljeni albumi Indexa, Atomskog skolište, Parnog valjak, Prljavog kazalista, Čole, Balaševića, Crvene jabuka, Plavog orkestra, Zabranjenog pušenja i nezaboravna ruka na djevojačkoj guzi s albuma Bijelog dugmeta. Po zidovima su obješene i stare pregače/torbe od Vegete, Faxa i drugih proizvoda koje su se dobivale prilikom kupovanja ondašnjih proizvoda. I kao šlag na kraju Vučko, a kraj njega velika zastava SFR Jugoslavije s crvenom petokrakom u sredini. Sjećanja iz mladosti naviru kao nabujala rijeka. Ples na Čavlima, Škrljevu, zatim klubovi M&M, Neptun, White Horse. Madona, 72-dvojka. Peglica na kojoj sam radio do kasnih popodnevnih sati, brzo se okupat, pokupiti djevojku, i molit boga da auto ne stane na putu.
Stižu me sjećanja, Na sva davna proljeća, I na naše poljupce, Tamo, pokraj Rječine
Slovenija je jedina republika koja je bila “napadnuta” od JNA po odluci tadašnjeg Sekretara Saveznog Izvršnog Vijeća (premijera SFRJ), Hrvata Ante Markovića ili njegovog Sekretara za narodnu obranu Kadijevića. JNA je dobila naredbu da mora stati na granice SFRJ. I eto mene, “čistokrvnog” Hrvata, koji je odmalena išao u crkvu, i gdje partija nije niti primirisala našem kućnom pragu, zajedno jedem s Slovencima ispod te “omražene” jugoslavenske zastave koju je postavio jaro iz Sarajeva. I sada se ja pitam, zašto Janez uopće jede ispod ove zastave i zašto nikome u Sloveniji ne pada na pamet skinuti tu jugoslavensku zastavu, koju je naš jaro iz Sarajeva postavio u centru Kopra?
Vratimo se sada na Hrvatsku. Ako uzmemo jugoslavensto kao the ‘way of life’, onda je pravi Jugoslaven onaj tko voli tu zemlju i sve njene narode od Vardara pa do Triglava i od Dunava pa do Jadrana. Isto onako kao što ju je volio crnogorski admiral s Visa, Vladimir Barović, koji nije dopustio nikakva razaranja. Na kraju si je ispalio metak u čelo. Za takve ljude i takvo jugoslavenstvo imam veliki respekt. Ako si Srbin-Jugoslaven onda nisi šovinist. Ako si samo pošten i ponosan Srbin koji poštuje druge onda isto tako nisi šovinist. Tko to ne razumije uzaludno mu je čitati ovu kolumnu.
JNA se dolaskom Miloševiće na vlast počela transformirati u srpsku vojsku, bez obzira što im je na glavi bila kapa s zvijezdom petokrakom. Teza da nas je napala petokraka zajedno s kokardom, kao i 1941, se plasira iz određenih krugova koji su bliski s ustaškom ideologijom. Hrvatsko “domoljublje” se svojata od istih tih krugova, što više govori o ideolaško-svjetonazornom opredijeljenju tih istih. Pitanje svih pitanja glasi- je li Hrvatsku napala Jugoslavija ili Srbija? Kada je s pozicije Saveznog sekretara za narodnu obranu 1988. godine maknut admiral Mamula, koji je s dijelom generala JNA smatrao da je Slobodana Miloševića potrebno ukloniti ako se želi spasiti SFRJ jer on nije najpogodnija osoba u realizaciju planova JNA o reunizaciji zemlje, na njegovo mjesto došao je Veljko Kadijević. On je započeo srbizaciju JNA, a početkom 1992. godina general Blagoje Adžić je to i dovršio.
Bogić Bogićević, član predsjednistva SFRJ, inače Srbin iz BiH i Jugoslaven po uvjerenju spriječio je državni vojni udar 12.3.1991. godine i okupaciju Hrvatske koju su organizirali srpski član predsjednistva Borislav Jović i srpski generali s Kadijevićem i Adžićem na čelu. On se nije dao slomiti, tako da je ta sjednica odlučena sa 4 glasa protiv i 4 glasa za. Trajala je 3 dana a ovo je jedna od njegovih izjava za Slobodnu Evropu o tom presudnom događaju:
Bogićević: “Lako je sada sa ove distance govoriti. Zapravo, sve se događalo na relaciji Jović – Kadijević – Milošević i sateliti, odnosno ekspoziture u Sarajevu i Kninu – Karadžić i Rašković. Oni su svakog minuta bili na vezi i vrlo dobro obaviješteni. Jedan takav poziv od Karadžića me je tada iznenadio, jer je sjednica bila držana u dubokoj vojnoj i državnoj tajnosti. Odjedanput vam zazvoni čovjek i govori o detaljima sjednice. To govori o mentalitetu i mentalnom sklopu ljudi, i kao državnika i kao ličnosti.”
Ovo su znači, činjenice. Dok Hrvatska nije bila međunarodno priznata, ZNG je bio u sklopu hrvatske policije kao njezin rezervi sastav. Srbi su svoju vojsku imali po okriljem JNA . Govoriti da je Hrvatska napadnuta od Jugoslavije po meni ne drži vodu. To je kao da amnestirate Miloševića, a okrivite kolektivno predsjedništo SFRJ (s Mesićem na čelu) da su naredili napade JNA na Hrvatsku. Kolektivno Predsjedništvo nikad nije dalo naredbu da se nauružavaju Srbi u Hrvatskoj ili BiH. Odbijanje naredbe Generalštaba JNA o nasilnom probijanju blokade od strane slovenskog general-major Milovana Zorca, od 7. do 9.5.1991 u mjestu Polog u BiH, smatra se početkom kraja postojanja JNA kao jugoslavenske narodne armije.
S tom konstatacijom slaže se i povjesničar Davor Marijan, koji je o JNA i njezinoj ulozi u prošlom ratu na prostoru bivše Jugoslavije napisao gomilu knjiga, ali i doktorsku disertaciju. Prema njegovu mišljenju, Polog je bio glavna prekretnica – JNA više nije bila narodna armija nego vojna sila koja se jasno stavila na stranu tadašnje hegemonističke politike Slobodana Miloševića i njezinih suradnika iz Predsjedništva SFRJ (Večernji list).
Slovenski general je odmah umirovljen a “srpsku” vojsku napuštaju nesrpski časnici, dočasnici i ročnici. Srpski napad na Vukovar počinje 25.8.1991. godine, a svi oni koji su do tada još vjerovali da je JNA jugoslavanska, napuštaju je nakon bombardiranja Vukovara i prelaze u HV, ili se vraćaju u svoje republike. Početkom rujna 1991. godine u HV prelazi i pokojni stožerni general Stipetić te skoro sav hrvatski časnički kadar iz “JNA”.
Da je Jugoslavija kompromitirana od strane srpskog vodstva i doslovce mrtva, znali su i srpski građani, njih 85%, koji su bojkotirali sveopću vojnu mobilizaciju u Srbiji. Zahvaljujući njima srpska vojska nikad nije mogla vojno popuniti svoje jedinice, što je, u početku, slabo naoružanoj i malobrojnoj ali visoko motiviranoj HV omogućilo da otupi oštricu udara. Naprosto je neshvatljivo da sačica branitelja s policijom zaustavlja srpske jedinice, reda veličine oklopne bojne ili brigade, na prilazima hrvatskih gradova.

I sada ću se osvrnuti na onaj nesretni incident na otvaranju EPK u Rijeci kojeg nažalost moram staviti u kontekst – Hrvatsku su napali zvijezda petokraka i kokarda kao i 1941. Svi mi koji smo rođeni u SRH, i bili dio SFRJ , imamo lijepe i ružne uspomene iz tog doba. Imao sam lijepo djetinjstvo i radili smo stvari kao i svi drugi mladi u zapadnoj Evropi. Mi koji nismo bili dio partije imali smo jedino problema s jednoumljem,
Danas neke grupe ljudi, i neke braniteljske udruge, rade upravo ono što smo mrzili u SRH i SFRJ. Vraćaju nam jednoumlje na velika vrata. Oni žele biti ideološki korektiv hrvatskom narodu i hrvatskim građanima te određivati, koju ćemo muziku slušati, koju zastavu možemo postaviti na kulturnim manifestacijama, koja vlast je poželjna, a koja nepoželjna, tko je hrvatski domoljub, a tko je jugokomunjara, koji dio povijesti se treba izbrisati iz našeg kolektivnog sjećanja itd..itd. Riječka povijest je burna i veoma kompleksa. To nije crno-bijeli svijet. Ja bih rado da me netko argumentirano razuvjeri zašto bih ja trebao mrziti jugoslavensku zastavu i one koji se osjećaju Jugoslavenima? Jesu li pokojni general Stipetić, i svi nesrpski časnici koji su prešli u HV, ili Bogić Bogićević, izdali tu zastavu i Ustav SFRJ iz 1974, koji je omogućio Hrvatskoj međunarodno priznanje i otcjepljene ili su tu zastavu i Ustav izdali srpski časnici koji su stali na stranu Velike Srbije?