Zbivanja oko planirane predstave „Elementarne čestice“ Michela Houellebecqa koje je pomoćnica intendanta za dramski i popratni program Dubrovačkih ljetnih igrara Mani Gotovac predložila u ovogodišnji program poprimila su nevjerojatne razmjere. Ono što je zanimljivo jest činjenica da se tema „Elementarnih čestica“ prelila na sam Grad, ali i šire. Priča koju kazuje Houellebecq kao da pulsira iz tjedna u tjedan. Izgleda da je Gotovac i ovaj put „pogodila u sridu“. No postoji i mogućnost kako se ista predstava neće odigrati. Isto bi značilo potpuni zaokret i povratak u ne tako sjajnu prošlost, iščašenje jedinstvenosti koju (još uvijek) imamo kao vrsta, pored svijesti to je i umjetnost. Osakatiti umjetnost, iščašiti kulturu manipulacijom, pokoravanjem i formatiranjem znači i djelovati (uništiti) jedinstvenost koju imamo kao vrsta, jedinstvenost koja nas gradi, koja nas čini onime što jesmo. Da apsurd bude veći sve se može dogoditi pod barjakom kojim se Dubrovnik diči, pod zastavom na kojima je ponsno pisana i na kraju ispisana riječ koja reflektira ono što Dubrovnik jest – Libertas – Sloboda. Je li moguće, nakon niza crnih povijesnih razdoblja da će u „najslobodnijem“ razdoblju slobada sama sebe dokinuti? No priča je mnogo zanimljivija i u širem kontekstu, možda neophodna, a s druge strane od neizmjernog broja stvarnosti zašto Dubrovnik upravo bira onu koja guši, zatire? Zašto ne izabire onu kreativnu?
Aristotelovska filozofija prirode
Danas je sve jasnije kako pojedina fizikalna teorija oblikuje sliku o svijetu. Kako formira nas kao civilizaciju. Nekada spojene filozofija i fizika u filozofiju prirode postulirale se sliku o svijetu kakvu percipiramo, kakvu osjećamo, kakvu živimo. Aristotelovska fizika tako je oblikovala promatrački, organski svijet. Aristotel je osim temelja umjetnosti dao i temelje „znanosti“ svojega doba. No poteškoća aristotelovske fizike, intuitivne fizike, onu koja nastaje promatranjem i koja nam se čini zdravorazumskom jest to da je pogrešna. Priroda nije takva. S takvom fizikom ne može se ništa predvidjeti. Tumačenja su „slobodna“. Dugi niz godina „vladavine“ ove fizike pri svome kraju kreirao je crni srednji vijek. A kako su se tamo stvari rješavale lijepo oslikavaju „Igre prijestolja“. Neistomišljenicima su glave padale, krv je šiktala, seks je bio sveprisutan. Zbog seksa se ratovalo, ubijalo. Zato jer netko nekog nije, ili zato jer netko nekoga je, a nije po nekima smio. Stare dogme bile su ukorijenjene toliko da je svaki pokušaj drugačijosti bio zatučen. Primjerice Gallielo je skoro izgorio poradi svojih misli. Inkvizicijska mašinerija bila je bezprijekorna. Suptilna, ali i gruba.
Mnogi su preispitivali tadašnje ideje i dogme. Da Vinci, Gutenberg, da Gama, Michelangelo, Kolumbo, Erazmo, Luther … A onda, događa se niz „slučajnosti“. Kao plod osobne intuicije i genijalnosti, razmatrajući Aristrahove ideje iz 3. st. pr.n.e. Nikola Kopernik (1473. – 1543.) predlaže heliocentričnu teroiju. Teorija nailazi na mnoge prepreke. Poteškoća je ta što Kopernik nije ponudio ništa novo. Njegova je teorija jednako tumačila pojave kao tadašnja geocentirčna teorija. Potom, nije ponudio niti jedan eksperimentalni rezultat koji bi se mogao tumačiti samo heliocentričnom teorijom. I najvažnije prihvaćanjem njegove teorije pokrenulo bi se urušavanje dotadašnje aristotelovske organizmičke slike svijeta bez nuđenja alternative. Zbog svega uslijedio je polagan razvoj slijedećih 150 godina. Nove ideje tinjale su.
Tycho Brache (1546. – 1601.) vršio je opažanja nebeskog svoda golim okom. Nije bilo teleskopa, električne energije. Dane i dane, tjedne i tjedne, godine i godine, desetljeća i desetljeća posvetio je dio svog života opažanju neba. Bilježio je podatke o zvijezdama, planetima … Možemo li danas zamisliti takvu predanost znanstvenika, umjetnika, stručnjaka … ? Zadnjih godina života na carskome opservatoriju gdje je radio dobio je asistenta koji je nastavio eksperimantalni rad Brachea.
Slijedećih 30 godina asistent je opažao i usustavljivao rad Brachea u potpuno nove tablice, što je omogućilo novu analizu. Predanost još jednog životnog vijeka. I tada je uočio ključne rezultate i ono najvažnije postavio prava pitanja te se usmjerio na dobivanje rješenja. Johannes Kepler (1571. – 1630.) je ustanovio kako putanja Marsa nije kružnica! A to je konačno značilo nakon 2000 godina napuštanje Platonove ideje – aristotelovske filozofije prirode. Keplerovi zakoni pokrenuli su nezaustavljivu promjenu.
Galileo Galilei (1564. – 1642.) konstruira prvi teleskop 1609., a pogled uperen u nebo ruši dotadašnje dogme. Proces je to rušenja geocentričnog modela ali i početak odvajanja znanosti od religije! Filozofija i fizika se razdvajaju. Kroz teleskop su postali vidljivi Mjesečevi kanali čime je srušen mit savršenih sfera, vidjelo se više zvijezda nego li golim okom čime je srušena ideja kako su zvijezde stvorene da bi čovjek mogao vidjeti noću, primjećene su faze Venere – poput Mjesečevih što je nemoguće u konstalaciji u kojoj je Zemlja središte, Sunčeve pjege, Saturnovi prstenovi, Jupiteovi mjeseci … Galilei uspostvalja znanost i dodaje joj ono što aristotelovska fizika nema: predviđanje, pokus i matematičko opisivanje pojava. Lomaču je izbjegao kako bi istraživao, zatvoren do kraja. Zato je i rekao: „Ipak se kreće!“
Mehanicistička slika svijeta
U godini Galilejeve smrti rađa se znanstvenik koji je imao jedinstvenu spoznajnu kreaciju, koju nisu imali ni njegovi prethodnici, iako svi redom geniji. Niz „slučajnosti“ od preko 200 godina od Kopernika, Brachea, Keplera, Galilea, ali i mnogih drugih dove je do Isaaca Newtona (1642. – 1727.) čiji je rad konačno uspostavio novu paradigmu. Civilizacija je bila spremna za preobražaj. Danas se riječ paradigma koristi za sve i svašta. No civilizacijskih paradigmi nije bilo mnogo povijesno gledano. Newton uvodi mehanističku sliku svijeta. Svijet nije organizam, već satni mehanizam koji se sastoji od dijelova koji su povezani, ali i odvojeni. Newtonovi zakoni su bezprijekorni. Jednostavni i elegantni. Trebao bi ih razumijeti srednjoškolac. Objašnjavaju sve spoznaje na jednostavan način, ali daju odgovore na neriješena pitanja. Teorija predviđa dotad nevjerojatno. Postojanje još dvaju planeta na točno određenim mjestima. Tako su otkriveni Neptun i Pluton. Snaga teorije je ogromna. Newton je stvorio sustav znanja koji će fantastično mijenjati svijet, a filozofski je uveden mehanicistički detremizam! Mehanicistička slika svijeta potpuno drugačije opisuje prirodu i prirodne zakone. Ako poznajemo početne uvjete možemo točno predvidjeti buduće događaje i rekonstruirati povijest, primjerice pomrčine. Ideje se proširuju na ekonomiju, literaturu, politiku… Javljaju se i reakcije na takve ideje.
John Locke uvodi “atomističku” strukturu društva (ona više nije organska). Reaktivno se javlja i prosvjetitlejstvo: Voltaite, Diderot, Montesquieu, Helvetius (prirodni humanizam). Adam Smith u ekonomiju uvodi „prirodne cijene“. Newtonov mehanicizam uspostavlja i susatve koji se ne sviđaju svima. Hobbes i Spinoza dovode u pitanje slobodnu volju i odgovrnost za postupke. Primjerice, ako je sve determinističko onda su i ubojstva neminovna! Slika svijeta prelijeva se i u političku ideologiju koja dovodi do francuske i kasnije američke revolucija. Monarhije nestaju, uspostavljaju se republike. U tako hladnoj slici kao reakcija formira se romantizam. Goethe, Byron i ostali raspravljaju o kvaliteti na račun kvantitete, o osjećajima. Slika je to koja postaje sveprisutna. Mehanicizam preobražava ljudsko društvo. Pojavljuje se tvornički kompleksi, vojska, politika i administracija, konzumacija uniformnih roba. Sve je mehanicističko, hijerahijski. Svijet se pretvara u megastroj. Megastroj bez osjećaja. U kojemu je prirodna jedino i bitna reprodukcija. Nagon je ono što čovjeka tjera. Pogoni. Čista seksualnost. Neki to shvaćaju kao pornografiju. Tkiva se u čovjeku brže obnavljaju i samoregeneriraju dok je čovjek sposoban produžiti vrstu. Nakon toga ubrzano sve vodi k smrti. Konstrukcija je to koja je dovela do neoliberalnog kapitalizma izvrnutih vrijednosti. Težnja ostati mlad.
Danas je mehanicistička slika svijeta intelektualno neodrživ koncept. Bez obzira na sve Newtonova mehanika je jedno od najvećih postignuća ljudskoga uma. Početkom 20. st. bila je toliko razvijena da je objašnjavala gotovo sve. Davala je rješenje na sva postavljena pitanja osim dva. Kelvin je govorio kako se postojeća fizika doimlje poput čistog plavog neba, preostala su samo još 2 oblačića (zračenje crnog tijela i problem etera) ali će i oni brzo nestati s nebeskog svoda. Dva oblačića pretvorit će se u dva tornada koja će u potpunosti uzdrmati svijet. Iz jednoga će nastati Einsteinove teorije relativnosti, iz drugoga će se razviti kvantna fizika.
Relativistička i kvantno mehanička slika svijeta
Tristotinjak godina kasnije situacija je samoslična. Neki novi znanstvenici postavljat će nova pitanja, a odgovori će nezaustavljivo promijeniti sliku. Promjena u Newtonovu fiziku trajala je 200tinjak godina, a onda njen razvoj još nekih 300 koja je dovela do užasavajućeg koncepta današnjice. Nova paradigma ne može se dogoditi preko noći. Mnogi su upravo mišljnja da se danas nalizimo u razdoblju pred promjenu nove paradigme. Od Ensteina i kompanije prošlo je tek stotinjak godina. Teroije relativnsot odbacuju pojam istovremenosti i kazuju kako potpuno različita, čak suprotna gledišta mogu istovremeno biti točna. Rekonceptualiziraju pojmove prostora i vremena koji se mogu zakretati, gibati, relativno postojati.
Kvantna fizika potpuno redefinira stvarnost. Heisenberg, Pauli, Born, Bohr ukazuju na postojanje mnoštva stvarnosti, isprepletene povijesti, sve moguće događaje. Motrenjem reduciramo neke od povijesti, a našim odlukama sve preostale se usrednjuju i kolabiraju (stvaraju) stvarnost koju živimo. Kopenhaško tumačenje kvantne teorije samo je jedno od mnogih. Razvijanjem tehnologije, gladnom potragom za novim, (sa)znanjem čovjek ustanovljuje da sastavnice atoma nisu osnova prirode. Atomi nisu elementarni. Težnja k osnovom sve je veća. Potraga za ujedinjenom teorijom postaje ultimativna. Ona potpuno redefinira i sama osnovna, elementarna filozofska pitanja. Tko smo? Odakle smo? Kamo idemo?
U toj potrazi za elementarnim naglo se razvija fizika elementarnih čestica. Protoni i neutroni sastoje se od kvakrkova kojih ima čak šest. Otkirvaju se neutrini, muoni, gluoni. I gle, elemnetarnih čestica ima 12, ali one se po svojim svojstvima (masi, naboju, spinu…) grupiraju u tri porodice i četiri grupe. Svakoj grupi pridružena je još po jedna posrednička, glasnička čestica koja odgovara jednoj od četiri sila u svemiru. Fizičari nastoje pronaći teoriju koja bi objedinila te četiri sile u jednu i tako teorijom svega objasnili sve. Posrednička čestica elektromagnetske sile jest foton. Foton zbog kojega vidimo. Motrimo. Biramo stvarnost. Foton se giba brzinom svjetlosti. Pa prema Einsteinu njegovo vrijeme stoji. Zadržano je u trenutnku nastanka, početka. Elementarnosti.
„Elementarne čestice“
Houellebecq u „Elementarnim česticama“ upravo priča o svijetu na prekretnici, o promjeni paradigme koju uspostavljaju novi znanstvenici, a koja se među ostalog temelji i na fizici elementarnih čestica. A svaka fizika zrcali svoju filozofiju. Prekretnica je to s Newtnove mehanicističke slike svijeta u kojoj smo zaglavili. „Elementarne čestice“ priča su o transformaciji. (Pro)mijeni. Houellebecq se bavi onim osnovnim, istinskim iz perspektive novijih filozofskih rakursa. Od tuda i neophodna seksualnost koja se propituje u razini elementarnosti. Kada neki baljezgaju o pronografiji, dovodeći je u vezu s ovim djelom, onda je jasno da isti ili nisu pročitali djelo, ili u potpunosti ne razumiju. No, to nije neobično. Produkti smo društva, koje sadrži i obrazovni sustav koji je mehanicistički. Formalan. Ne poučavamo se konstruktivnom razumijevanju koncepata, već formalnoj reprodukciji činjenica. Diplome nemaju vrijednost u velikom broju slučaja već samo značaj energetske vrijednosti papira od kojeg se sastoje. U takvom društvu proizvodnje jedinki koje nisu kritični mislioci stvaraju se monstrumi bez znanja, koji misle da znaju. Nestručnjaci se uglavnom instaliraju na odgovrna i rukovodeća mjesta. Dobivaju perspektivu moći. Sjetimo se igara prijestolja. S te pozcije opasno se petljaju u područja čijim će motrenjem izazvati (kvantna) previranja.
Tako se o predstavi „Elementarne čestice“ zna gotovo sve. Baljezga se o islamskom fundamentalizmu. Opasnostima. (Možda po ljudski um i njegovom pokretanju!) U novije vrijeme pornografijom. Pozivaju se dogmatske vrijednosti. Koje su preživjele i Newtona. Napomenimo samo na primjeru Galilea kako funkcionira crkva. Priznanje da je bio u pravu kako Zemlja nije središte svemira i njegova rehabilitacija od strane crkve je izvedena tek krajem 1992.?! Kako u tom kontekstu sagledavati neke „istine“ nakon što se paradigmatski civilizacija mijenja već drugi put i kada se pojavljuju ideje elemntarnosti u potpuno drugom obrascu? Obrascu kojega je nemoguće čitati dogmatskim ključem. Postoji samo jedan problem o predstavi o kojoj se sve zna. Ista još uopće nije izvedena!
Potom se prešlo na kojekava objašnjenja o samom Houellebecqovom djelu. S istim načinima. Priča se jednostavno o nečemu što ne odgovara predlošku.
A kako funkcionira priroda. Neutralizira svaki višak potencijala. Primjerice, ogroman balvan dugačak deset metara položen na podu prijeći ćete bez poteškoća. Ali, ako isti stavite iznad provalije, prijelaz tog balvana odjednom će postati jako važan. Dat ćete mu na važnosti. Grupirat ćete potencijal. Važnost je utoliko veća što budete konstruirali mogućnosti pada u provaliju. Jer što ako…? Najbrži način na koji priroda neutralizira potencijal jest suprotan naboj. A najbrže bi se prestalo raspravljati o potencijalnom padu ako biste baš pali u provaliju. Rasprava bi stala. Tako se predviđanje pada ostvarilo.
Zamislite sad da je pad teroristički napad. Motrenjem biramo stvarnost u koju ćemo kolabirati. Ubacivanjem obavještajnih agencija, preporuka, (ne)financiranja odjednom se kristalizira mehanicistička slika stvarnosti o kojoj Houellebecq progovara. Kao autor bavio se i fundamentalizmom. No i on je dio slike svijeta. Isto kao fašizam. Kojim se neka kazališta u Hrvatskoj bave. „Elementarne čestice“ daleko su od tako pojednostavljene, jednodimenzionalne problematike – kao što je, primjerice nacizam. „Elementarne čestice“ na neobičan način govore o ljepoti zatiranja vrste poradi vlastite genijalnosti, nužnosti, ali i mogućnosti, odabira. Od raznoraznih scenarija kataklizmi koje možemo vidjeti u gotovo svakom djelu, Houellebecq daje neobičan, rijedak scenarij okončanja. Neću pisati o njemu (spoilati) za one koji žele pročitati knjigu i nadam se pogledati predstavu. Priča o promjeni „Elementarnih čestica“ može otvoriti nebrojena pitanja iz perspektive naših korijena, elementarnosti. Vremenske linije. Što nam to znači u današnjem društvu? Možemo li nužne započete procese oblikovati u željenom, pozitivnom smjeru? U tom kontekstu bavljenje „Elementarnim česticama“ jest odličan izbor za Dubrovačke ljetne igre koje teže svjetskim razinama, a grad koji se diči Slobodom i koji se za istu izborio može biti izvorištem neuobičajenih umjetničkih kreacija.
„Elementarne čestice“ razvijaju i dodatne dimenzije. Baš kao što su još novije fizikalne teorije prodrle dublje u spoznaju. U teoriji elementarnih čestica ne nalazimo odgovore na pitanja, zašto se iste grupiraju u tri porodice, zašto ih je 16, ne znamo što je masa, što naboj, što spin! Baš kao što je i Newtonova mehanika imala oblačke na nebu tako ih ima svaka teorija. Onda nova teorija odgovara na nerješiva pitanja. Ali postavlja i nova. Danas Teorija struna/M-teorija pojašnjavaju kako je u osnovi svake elementarne čestice ISTA mala linijska struna koja titra na različit način. U tom kontekstu filozofski se mogu razmatrati teološke osnove o tome kako smo „svi u osnovi isti.“ Ti vibracijski modeli (titranje) proizvode ono što zovemo česticom određene mase, spina, naboja! A 11-dimenzionalni prostor svemira, njegova geometrija ima „tri rupe“. Poradi geometrijskih ograničenja čestice se grupiraju u tri porodice. U toj teoriji postoji najmanji prostor i najmanje vrijeme, ispod kojih rasprave o prostoru i vremenu postaju bezpredmetne. Slično kao da razlažemo ovaj tekst na rečenice, pa na rijeći i slova. Ali raspravljati kako je slovo P dražesno nema smisla. Iako slovo P čini dio ovog teksta. Tako i vrijeme i prostor nisu osnove svemira, već izviru iz dublje fundamentalnosti iz koje se kreiraju, stvaraju. Zapravo ne postoje, nisu elementarni.
Ako ovaj aspket primijenimo na razradu seksualnosti „Elementarnih čestica“ onda je rješenje koje nudi Houellebeck fascinantno. Jer slično kao i prostor i vrijeme, seksualnosti izbija elementarnost nužnu za produženje vrste. Ono što se do danas činilo zdravorazumski postaje zapanjujuće. Taj pogled na seksualnost nije samo pogled na prirodnost čovjekovu, nego eventualno na otvaranje još dubljih pitanja o našoj elemntarnosti, koja idu dublje od razina kako smo „svi isti.“ Utoliko slika propasti u „Elementarnim česticama“ ima ljepotu. S kvantne pak strane to je samo možebitnost.
Situacija koja je dovela u pitanje održavanje predstave „Elementarne čestice“ poradi policijskog oosiguranja kazuje kako je i u današnje vrijeme dogmatičnost bitna. U Dubrovniku se pojavilo i pravo prijestolje iz „Igre prijestolja“. Otpor promjeni je još veći. Iako danas lomača nema neke druge inkvizicije vitlaju mačevima. Kao potencijalna prijestolnica kulture Dubrovnik ovime pokazuje elementarno nerazumijevanje funkcioniranja koncepta kulture, kao jedinstvenosti ljdske rase. Slova rijeći Libertas uistinu se pretvaraju u nešto o čemu bi se moglo govriti u terminima simpatičnosti. Nikako gradbenosti. I smislenosti.
Nadajmo se da će „Elementarne čestice“ zaživjeti na Igrama. Pa makar i u najgorem umjetničkom izdanju.
