Sjedite na klupi u parku. Oči natopljene suzama. Plačete. I sve plače oko vas. I crna noć. I srebrni mjesec. I velike krošnje. I romantični pijesak pod nogama. I prazne ljuljačke. I prazan tobogan. I prazna klackalica. I svi plaču s vama jer upravo trpite najgoru bol na svijetu. Nema više „Medo moj, mrvice moja, ljubavi moja. Nema više zubice, trubice, ljubice…“ Svi plaču.
Nema više vas dvoje.
Sjedite na klupi u parku. Oči širom otvorene. Ogorčeni ste. Bijesni. I ljuti. Sve oko vas je lažno. Crna noć vas sigurno planira pojesti. Srebrni mjesec, ta jedina svjetla točka u ovoj zločestoj crnoj noći… …Svjetla točka… Ma, što će mi, koji vrag, ta svjetla točka, samo mi smeta i osvjetljuje moju bol još više. Ugasite to svjetlo ! I tko je izmislio te parkove uopće, neki sadist sigurno koji želi mučiti osobe koje pate, s tim dosadnim stablima, sladunjavim pijeskom i ljuljačkama i glupim toboganom i još glupljom klackalicom. Sve to lijepo stoji tu da se ruga mojoj boli.
I da podsjeća na nas dvoje.
Sjedite na klupi u parku. Oči pune sjaja. Optimistični ste. Osmijeh je na licu. Sve je opet divno oko vas. Kako je divna ova crna noć. ..A ja imam čast biti dio te noći…I mjesec , velik , presvučen u srebro. ..A ja obožavam mjesec…Zadivljeni ste. Razmišljate… Mlada sam, pametna…Mogli biste se početi baviti astrologijom. Proučavati taj divan mjesec i to divno nebo…A vidi ti tek ta stabla i njihove rasne krošnje, tko zna koje tajne sve skrivaju… Mogli biste postati i botaničar. Puni ste ideja…Ja bi sasvim drugačije projektirala ovaj park, klackalica bi išla tamo, tobogan ovamo.
Ljuljačke bih dizajnirala u obliku šalice za kavu, pijesak bi obojila u razne boje. Koliko toga mogu. Koliko toga znam. Koliko sam sposobna. Hvala vam moji dragi prijatelji iz parka. Ma što će meni „Medo moj, mrvice moja, ljubavi moja. „ Ne treba meni nitko. Ja sve mogu sama. Kad malo bolje porazmislim, on me je samo i sputavao…Hvala Bogu što nema više nas dvoje.
Sjedite na klupi u parku. Oči pune sjete. Razmišljate. Sve oko vas opet podsjeća na njega. Bila je divna crna noć i kad ste se prvi put poljubili. I mjesec isto ovako srebrno velik…Ajme, kako se on savršeno ljubi…Prisjećate se, šetali ste plažom, jednom. Pijesak je grijao pod nogama. Puhao je vjetrić. Krošnje su šuštale. A vi ste, kao mala djeca, napadali sve redom, i ljuljačke i klackalicu i tobogan. Cijeli parkić… Ajme, kako je on samo zabavan. Nama je u biti bilo tako super zajedno. Mogla bih mu se javiti. Tko zna što sad radi. Sigurno se s drugom sad ovako šeće. I upravo napadaju park. Sigurno se slikaju i sad objavljuju slike na facebooku. Tko zna s kim je. Sigurno s onom glupačom koja mu je, kao fol, samo prijateljica bila i ništa više. I ništa više, možeš misliti…Ali glavno da je on opet s njom. I njih dvoje sad su zajedno. Ajme,Isuse Kriste, pa da, njih dvoje su zajedno. Nema druge. On je sa svojom najboljom prijateljicom. I oni se sad klackaju. Bože, zašto sam se tako preznojila najednom ? Zašto mi to uopće smeta ? Pa, naravno. Ja ne mogu bez njega. On je moja srodna duša. On i samo on. Moj medo, moja zubica, trubica, ljubica, moja ljubav, moje sve. Mi se moramo pomiriti.
Idealan par nas smo dvoje.
Sjedite tako na klupi u parku. I ništa vam više nije jasno. Jasno vam je samo da prolazite kroz one neke faze za koju stručnjaci tvrde da ih morate proći nakon prekida veze. I bojite se,znam da se bojite, jer i sami znate da tek će uslijediti zadnja faza „Vrijeme je za novi početak.“ A vi se još nadate. Jer sjećanje na nju/njega još uvijek živo bije u grudima.
Zapamtite… Niti jedna ljubav nije izgubljeni slučaj. Nešto što je jednom postojalo, ne može više nestati. Jedino što se može desiti jest da ljubav jednostavno zaspi. I samo ju treba probuditi. A da bi ste probudili usnulu ljubav prvo dobro trebate ponos uljuljati u krevetu.
Pa da vas sada pitam, zubice, trubice, ljubice…Usudite li se to napraviti, za vas dvoje?
