Ne tako davne 2014. godine novinar riječkog dnevnog lista na talijanskom La Voce del Popolo, Gianfranco Miksa, napravio je intervju sa svjedocima povijesnih događaja u Rijeci 1954. godine kada je doslovce preko noći ukinuta dvojezičnost u Rijeci. Odlučio sam tada prevesti članak na hrvatski jer sam bio uvjeren da mnogi, posebice mlađe generacije, ne znaju za tu priču. Osobno, bio sam upoznat tim događajima zato što sam ih čuo iz prve ruke, odnosno od strane svjedoka vremena koji su igrom slučaja bili članovi moje obitelji. Članak možete pročitati na sljedećem linku.
Pitanje dvojezičnosti nije novost u modernoj političkoj riječkoj areni. Starije generacije će se sigurno sjetiti da je SDP na prvim demokratskim izborima, početkom Devedesetih, također imao cilj povratak dvojezičnosti u Rijeci. HDZ-ova Vlada Devedesetih potpisala je međunarodni ugovor s Italijom koji je obvezivao na povratak dvojezičnosti na području Istre i Rijeke. RiDS je koristio dvojezičan naziv stranke kao dokaz da podržava multikulturalni karakter riječkog identiteta. Prošli tjedan je Lista za Rijeku aktualizirala to pitanje najavom izmjena Statuta u Gradskom vijeću.
No, kao što to često bude u Hrvatskoj i Rijeci, teorija i praksa često nisu ista stvar. S cijelom se pričom odugovlačilo zbog relativne malobrojnosti talijanske zajednice. Svi poznavatelji ovog pitanja znaju da kod dvojezičnosti kriterij brojnosti ne može biti jedini kriterij. Na kraju krajeva talijanska zajednica je zbog političkih i drugih pritisaka bila dovedena u poziciju gdje je većina pripadnika emigrirala u Egzodusu nakon Drugog svjetskog rata. U tim okolnostima jedan dio riječkog identita doveden je do praga nestanka. Ono malo Talijana što je ostalo u Rijeci bilo je primorano na šutnju po sistemu „ne talasaj“, jer bi tobože nekome moglo smetati što u centru grada postoji nekoliko ploča na dva jezika. Kome mogu smetati obične ploče? Zar smo kao društvo zaista došli do takve točke?
Ako jesmo, sve priče o supertolerantnoj i otvorenoj Rijeci su onda u najmanju ruke dvolične jer nismo dostojni te reputacije. Različitost se ne dokazuje (samo) organiziranjem kulturnog događaja u industrijskoj sali, već i vlastitim načinom života, prihvaćanjem druge kulture i razumijevanjem konteksta u kojem su te kulture nastale na ovim područjima te doživjele lijepe i teške trenutke.
U Europi postoje slični primjeri gdje su čak i postocima manje zajednice (npr. Rusini u Vojvodini) ostvarile pravo ne samo vizualne, već i formalne dvojezičnosti. Ne treba ni ići toliko daleko, u Vrbovskom postoji puna, a u Labinu vizualna dvojezičnost. Nitko se nije previše zamarao time što Srbi u Vrbovskom sigurno u dnevnom životu više koriste latinicu ili što Talijani u Labinu u velikoj većini govore i razumiju hrvatski. Bila je važna simbolika tog poteza, poslati poruku „živite tu s nama stoljećima, vi ste dio nas i vaša kultura je dio naše kulture, zato nemamo kompleks staviti natpise ulica i trgova i na vašem jeziku i pismu“.
Uzimajući u obzir da je Rijeka kao buduća Europska prijestolnica kulture pokrenula slogan „Luka različitosti“, ova inicijativa dobiva dodatnu dimenziju, jer postoji li bolji način glorificiranja vlastite različitosti od povratka izgubljenih manjinskih prava jedne autohtone zajednice? Cijela ova inicijativa je zapravo test za nas kao pojedince i za grad u cjelini, jer ima simbolički značaj, zahtjeva jednu političku i građansku zrelost od strane običnih građana i političkih aktera. Želimo li izabrati europsku različitost koja krasi mnoge gradove/regije u Europi ili isključivost tj. podilaziti onima koji tvrde da manjinska prava ugrožavaju većinu?
Uvijek će se naći netko tko će relativizirati bilo koje pitanje s time da „ima važnijih stvari“ i „zašto ne trošite te novce na xy“. Kad su 1953. Godine, doslovce preko noći, poskidali dvojezične natpise ulica, nitko nije koristio argument „zašto se ne bavite važnijim stvarima umjesto dvojezičnim pločama?“. Očito, tada se jasno htjelo poslati poruku tko nije dobrodošao u vlastitom gradu. I zbog toga, u sadašnjim okolnostima, pogotovo računajući u obzir sve događaje u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina, važno je pokazati da je Rijeka iznad svega, da smo zaista grad na ponos normalne Hrvatske. Jesmo li zaista?
