Home Kolumne Kristina Posilović: ‘Ovo jesu zbilja posljednji dani grada’

Kristina Posilović: ‘Ovo jesu zbilja posljednji dani grada’

2754
1
IMG_0303
Piše: Kristina Posilović

Znam što si radila tog četvrtka. Bila si na promociji knjige Zimski zagrljaj Gorana Samardžića, u okviru 8. riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak, i dok te nitko nije gledao (jer sve drugo bilo bi nepristojno), čitala si vijesti na mobitelu. Bombastičan naslov i fotografije s lica mjesta popratile su kratki izvještaj s otvaranja Riječkih ljetnih noći. Ukratko, Mićo Antolović žestoko je odgurnuo pročelnika Odjela za kulturu Ivana Šarara pa se činilo da ga je ošamario, a nedugo zatim Vedrana Spandoni Štefanić jajima je neuspješno gađala gradonačelnika Obersnela pa je jedno završilo u oku nesretne violinistice Svetlane Sušanj Karabdić. Internetske stranice prenose vijest(i), ljudi su u čudu i nevjernici jer je Rijeka najtolerantniji grad u Hrvatskoj (barem tako Obersnel piše narodu u pismu koje stiže nakon prospavane noći), a ja se pitam- šta da? Zar/Šta je zbilja moguće da su nekoga ovi incidenti iznenadili?!
Antolovića i Spadoni Štefanić zaista nemam namjeru komentirati i otvarati im prostor koji ne zaslužuju, ali fokusirat ću se na dvije važne stvari. Prva je činjenica da je na otvaranju Riječkih ljetnih noći, središnje kulturne manifestacije grada Rijeke bilo 300 ljudi. Dakle, da ponovimo, tristo ljudi u gradu u kojem živi nešto više od 150 000 ljudi. Kako sam članica jedne neformalne književne skupine onda pouzdano znam da nam se broj posjetitelja književnih čitanja kreće oko 150. Dakle, da ponovimo, sto i pedeset ljudi na otprilike osam autora/ica koji sudjeluju u projektu. O kakvom mi kulturnom životu grada govorimo, o kakvoj posjećenosti kulturnih događanja sanjamo, kakvu kulturu gradimo? Dvadeset i pet godina, svake večeri prije spavanja ušuškavamo se u san mislima o vlastitoj kulturnoj nadmoći, otvorenosti eksperimentiranju u umjetnosti, rušenju barijera među disciplinama, gradimo niše u kojima cementiramo vlastite frustracije, strahove i naposljetku, energije.
Druga činjenica koja čudi jest apsolutna nesposobnost intendantskog dvojca Frljić-Blažević da zagrebu ispod površine onoga o čemu stalno pokušavaju pričati. Nemam mjesta ni vremena govoriti o financijskim prilikama u kojima su se zatekli, a to ovdje nije ni važno. Važno je da su rezultati njihovih promišljanja malograđanštine, diskriminacija i nasilja kao posljedice jedinoga znanoga načina djelovanja danas u Hrvatskoj jednako tako vrlo uskogrudni, čak i patetični. Nije dovoljno samo primjećivati rane na tkivu društvu i po njima kopati neodrezanim noktima, njih je potrebno znati i sanirati. S tako odgovorne pozicije moći kao što je vaša, intendantska, ali prvenstveno umjetnička, sigurno je moguće pronaći efikasni lijek za spomenute rane, a ako baš i onda ne znate kako biste ga injektirali u središte rane, pozovite u pomoć one koji to znaju. Nemojte stalno izrezivati slova iz novina i lijepiti ih u osnovnoškolski dnevnik rada, radije pokušajte otvoriti vrata niša u kojima je problem, ali i rješenje.
Stoga žao mi je grade što smo ti jučer priredili nimalo veseo sprovod. Žao mi je grade što smo u te projicirali sve naše laži, sve naše obmane. Umjesto kraja, referirat ću se na naslov knjige izvrsnoga K. Krausa i reći, ovo jesu zbilja posljednji dani grada.

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here