Hrvatska suvremeno plesna scena buja svime samo ne plesom. Određena grupa ljudi interesno vezanih pod politikom use, nase i podase bezobrazno drapa sredstva poreznih obveznika kroz razne načine i laprda kako ujedinjuju scenu, kako su za nju život dali. Ha ha ha. Pri tome su akteri sve stariji, deblji, mlohaviji, manje gibki, dosadniji. Predstave su uglavnom konceptualne. Publike je manje. A oni navlače na sebe pare. I dalje i dalje. Putem javnih potreba, putem netransparentnog i nezakonitog zapošljavanja na svim razinama. Putem dodjeljivanja nagrada. Ljudima se diže. Kosa. Na glavi.
Posljednji čavao u odar i grupiranje nastrano ljigavog lamentiranja družbe mogli smo vidjeti u programaciji Tjedna suvremenog plesa (TSP) s „povezanošću“ s Udruženjem plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH). TSP i Mirna Žagar tako kao katalizator razjedinjuju plesnu scenu, omalovažavaju mnoge kolege jer ih valjda smatraju maloumnima, brljaju o tzv. spajanju i ujedinjenju, svojim ponašanjem rade budale od većine. Besramno, egomanijakalno, samodostano, lažno. Ponašaju se poput pijavica, vampira, krvopija. Desetlječima sišu. Novac. Postali su izvrsni, nenad–mašivi, genijalni. Takva genijalnost, s takvom potporom morala je rezultirati samoodrživosti. Ako su tako izvrsni predlažem ukidanje sufinanciranja suvremene plesne scene na četiri godine. Takva svjetski poznata i priznata imena, takvi kontakti, takve umreženosti, nakon toliko vremena, zasigurno se mogu same financirati. Ti ansambli koji djeluju desetljećima, pokretači novog vala, fantazije koje oduzimaju dah, crtači turbo razumljivih postavki… Prkos je to koji bi umalo na mjesečini mogao izvesti Rekvijem. Samima sebi. Jer ako su toliko profesionalni onda će valjda nakon toliko vremena moći biti održivi. Ako ne – neka odu u zaborav. Jer zašto plačati takve strukture?
Biti će zanimljivo gledati pregrupiranje uvlakivača, pritom dobor podmazanih, namazanih i nauljenih za što glađe poniranje u recimo rekt(orov)/um na Akademiji umjetnosti ako se promijeni vlast. Ako neki novi ljudi zasjednu u Ministarstvo kulture. Hoće li se mijenjati parole? Neke medijske organizacije su već krenule.
U tom kontekstu treba promatrati sjajnu izvedbu „Prison of Decision“ u izvedbi Eme Janković i Andree Solomun na IKS Festivalu novije pojave na hrvatskoj plesnoj sceni. Izvedba je to koja pršti energijom, koja pokazuje neuobičajeno vladanje tehnikama, odgovoran odnos spram tijela plesača, vidljiva je stalne uvježbanost i predanost radu, kakva se na ovim prostorima rijetko viđa. Nadalje, „Prison of Decision“ je i kazališno promišljena u svim segmentima: glazbeno, vizualno i dramaturški. Priča je to zapravo o tuzi, o sukobu, o navučenim maskama iza kojih se štiti, uz pomoć kojih se tlači (sjajna uporaba kostima), o potrebi za nadmoči čovjeka nad drugim bićem, o borbi da se bude svoj. Jasna su i emocionalna stanja koja dopiru do gledatelja.
Tako ova priča o sukobu čovjeka i čovjeka postaje dograđena, priča koja se može promatrati i kao borba skupina, načela, zajednica – onih plesnih. Upravo je tandem Janković – Solomun dočekan na nož od hermetički uspostavljene plesne zajednice – scene. Okidač je bio intervju u jednim dnevnim novinama, a nakon toga je krenuo linč. Ne samo zbog neuobičajenog rada već i zbog neuobičajene promidžbe i produkcije. Prirsiljene su na isprike, skoro pa ucijenjivane. Ispričati su se morale zbog svog mišljenja, stava. Jer se jedna gigant plesna scena osjetila ugroženom?! Ispričat su se morale članovima UPUHa i ostaloj stručnoj zajednici. Kako su izjavile u razgovoru nakon predstave više ne surađuju sa Zagrebačkim plesnim centrom (ZPC), s kojim upravlja Hrvatski institut za pokret i ples (HIPP) koji orgnizira TSP i vodi Žagar! Toliko o ujedinjavanju scene. Kako rekoše jednoj je odbijeno članstvo u UPUHu, druga nije ni članica. Iako su radile i studirale u Londonu, New Yorku. TSP i UPUH scenu raskoljava, raščerečuje, razjedinuje i briše sve što ih može ugroziti. Preventivno!
Iako ima mejsta za sve, ustajala je žabokrečina i smrad kaljuže koju su kreirali neki (detalji u tekstu Metastaze suvremene plesne scene), a nije temeljno pitanje što su napravili trenutni vampiri, nego što bi možda napravio netko drugi da je imao istu poziciju kao oni, da su imali ista sredstva kao oni, da su imali prostor (primjerice kao ZPC). Je li bi netko drugi naprvio više. A ti drugi su sasječeni, osakačeni, obezglavljeni, razjedinjeni u toj Igri prijestolja pojednih plesnih neplesnjaka. Pojednih učitelja nepoučavatelja. Pojednih savršenih lažnjaka.
Programacijom IKS Festivala Nela Sisarić između ostalog progovara i o rubnom stanju ne samo u umjetničkim praksama, o međuprostoru izvedbenih formi već i o rubnom međuprostoru unutar hrvatske plesne scene. Na prvom festivalu uglavnom su gostovle predstave iz navedne kaljuže. Uglavnom zatvorene i dosadne katastrofe. Iste rotiraju po plesnim festivalčićima. Primjerice onim u Varaždinu ili pak Karlovcu. Bilo je to čisto onaniranje. Već drugo izdanje IKSa radi zaokret, pročišćenje, okreće se dublje Mediteranu. I publika nastaje. Publika koju IKS educira i koja se održala kroz daljnje edicije festivala. Svjedočimo ove godine o prepunjenosti gledalište na izvedbama. I onda, ove godine, jedina plesna Hrvatska selekcija jest „Prison of Decision“. Odlučiti biti zatvoren u raljama piranja – štetočina nije lako. Ali je nužno da se iste istrijebe. Da se stvari promijene. Doduše sporo. Ali nužno. Zato su važne pojave poput tandema Janković – Solomun i IKS Festivala. Uvijek je tako bilo. Biti će i ovaj put. Jer kolača je sve manje. A piranje su naučile žderati. Na sreću jedu i same sebe.
