Nakon što je Baranyai načinio monstruoznog Frankenstein kazališnog mutanta, predstavu pljačke – „Sex“ (https://www.rijekadanas.com/kritika-sex-disfunkcionalne-erekcije/) od slijedećeg uratka Baleta HNK Ivana pl. Zajca i njegovog ravnatelja (Balázs Baranyai) očekivalo se barem usrednjavanje nastale situacije obzirom na prijašnje razdoblje. No, i dalje smo ostali u zoni horora. Ovoga puta, zajedno s Oxnom Brandiboura Kožul, Balázs Baranyai načinio je stravično užasnu „plesno – baletnu predstavu za djecu, mlade i one koji su to bili kada takvih predstava nije bilo“ (nadamo se da ovakvih predstava više neće niti biti) – „Evolucija plesa“ koja je podnaslovljena i kao edukacijski projekt!
Nakon ova dva uratka vidimo i određenu „poetiku“ Baranyaia. Komadanje i „mesarsko“ spajanje komada, poput punjene divljači (ili uzgojene divljači) za pečenje, igletinom i konopčićem. Nema tu govora o kirurškoj preciznosti, finoći i suptilnosti. Kako su se u „Sexu“ sastavljali dijelovi raznih vrhunskih koreografija u lošoj izvedbi, tako se u „Evoluciji plesa“ krpaju komadi od „samih začetaka u osvit ljudske civilizacije“ i u „skoku“ od tisuća i tisuća godina do nedavne povijesti predstavljaju se samo neki plesni stilovi, ovaj put i izvedbi grozote. Poopćenje koje nosi naslov ovog projekta tako je lažno. Izabrani plesni stilovi su segmentirani, i daju sasvim osobnu sliku autora. To je podskup onoga što je bila nakana, iz koje se ne može zaključivati o ikakvoj evoluciji. Nadalje, evolucija je suptilan, neprimjetan proces promjena i izmjena. Tako je „kazališni postupak“ mesarskog sjekiranja upravo suprotan.
Kako bi sve bilo jasnije (i valjda projekt edukacijski?!) u „igru“ je ubačena i naratorica u izvedbi Marije Tadić koja je publiku „vodila“ kroz cijelu priču. Tadić je djelovala umjetno, neuvjerljivo i nimalo pedagoški. Preglumljavanje, nasilno smijuljenje, i nespretna iščašenja prilikom i malog odmicanja iz planiranoga, zadanog, očekivanog činili su je zastarjelim entitetom vašarske priredbe. Primjer iskakanja vidljiv je u sceni kada se publiku poziva na scenu. Baranyaiu se očigledno svidjela pljačka slične scene od Batsheva Dance Company iz projekta Deca Dance koju je instalirao u „Sexu“. I dok je tamo koreografija bila jasna, ovdje ju je trebalo smisliti. Međutim, ono što smo vidjeli na sceni je žalosno bavuljanje pojedinaca u nejasnim prostornim odnosima, umjetnu šetnju kao u neki krug, dok se neugoda plesačica i plesača odražavali u njihovim usiljenim osmjesima. U pozvanoj publici od strane naratorice Tadić, pojavio se i gospodin s kišobranom s kojime Tadić nije znala što bi. Tako je gospodin s kišobran izdvojeno bauljao po sceni dok je Tadić kao nešto objašnjavala. Jednostavno nije znala što bi i kako bi, a sve se odrazilo i na boju glasa, zakočenosti u izgovoru. Tako su samo u jednoj sceni vrvili mnogi slojevi promašaja: režijski, izvedbeni, imrpovizacijski, edukacijki… Da ne spominjemo i stalno „virenje“ sa strana scene („ulica“), sjene osoba iz backstagea, mrdanje zastora i ostalih blagodati diletantizma.
Pored jedine zanimljivosti i prirodnosti gospodina s kišobranom spomenimo i video projekcije Davora Zupičića. Bez obzira na tehničku pogrešku video projekcije (koje su bile prisutne samo u prvom dijelu ove strukture) odavale su artističku suptilnost, naznaku potrebne kazališne čarolije i uglavnom su djelovale poput zalutalog elementa u ovaj surogat. Naročito je dodir s umjetničkim bio vidljiv kada su projekcije (mesarski) odstranjene iz ove strukture.
Najveći je pak problem što se ova struktura smatra edukacijskim projektom. Aktivnost onih koji se poučavaju je nužan uvjet poučavanja. A aktivnosti u ovoj strukturi nije bilo. Neki će sad odmah (po)skočiti i reći: naratorica je postavljala pitanja, djeca (publika) su odgovarali, neki su bili i na sceni, a čak su se podigli sa stolica i malo vježbali. Kada sagledamo jednu takvu „aktivnost“ vidimo i njen tijek. Naratorica, vrlo loše, pita, primjerice: „Znate li vi djeco što je to… ?“ Odgovori su: „znamo…“ ili „daaa“. Naratorica, sad još lošije, odgovora nešto tipa: „bravooo, pa vi sve znate? A znate li da je taj i taj ples…“ i onda slijedi monološko frontalni traktat. Ovakva aktivnost jest primjer suvremenosti pedagogije prošlog tisućljeća. Danas, u suvremenim edukacijskim znanostima, znamo da od takvog učenja nema znanja. Je li naratorica, ili ovaj projekt, ičemu poučio? Znaju li sudionici ovog procesa je li konstruirano znanje kod poučavanih? Aktivnost se u suvremenim edukacijskim znanostima smatra otkrivanje intuitivnih ideja o sadržaju poučavanja onih koje se poučava. Nitko nije prazna ploča (tabula rasa), već kod svakog postoji mišljenje, ideje, konstrukti o elementima sadržaja poučavanja. Te ideje zovu se predkoncepcije, miskoncepcije, alternativne koncepcije. Neke mogu biti točne, neke pogrešne. Neke mogu biti točne, ali logika povezivanja konstrukata može bit pogrešna… itd. Slijedeći korak jest otkrivanje logike i pripremanje situacije u kojoj će se dogoditi kognitivni konflikt obzirom na logiku onih koji se poučavaju, nakon čega slijedi prekonceptualizacija sadržaja, znanja. Poučavatelj je u ulozi navigatora, koji u procesu poučavnja otkriva predkoncepcije, razjašnjava njihovu logiku na način da ju iskazuju oni koji se poučavaju, kreira situaciju za stvaranje kognitivnog konflikta, vodi konstruiranje nove ideje i njene logike na način da ju iskazuju oni koji se poučavaju. Izuzetno su bitna pitanja koja se pri tome postavljaju, niz podpitanja, sistematizacija logike, ali i predviđanje onih koji se poučavaju prije stvaranja situacije kognitivnog konflikta. Pitanja na koja se može odgovoriti s da ili ne, i nakon toga bravooo nemaju nikakve veze s tim procesom. Upravo suprotno, vode k formalističnome, reproduktivnom činu u kojemu imamo samo ponavljanje činjenica. (Nekad zvano reproduktivno znanje.) Takvo učenje ne razvija kritičko mišljenje. Nema znanja. Nije jasno vidljivo konceptualno razumijevanje sadržaja.
S druge strane posebno se razvilo edukacijsko kazalište i drama (ETD) koje korespondira s načelima suvremenog poučavanja. Medij kazališta upravo se upotrebljava kao sredstvo postizanja kognitivnog konflikta i procesa prekonceptualizacije. ETD je „drugačije“ od uobičajene predstave, jer publika – gledatelji postaju oni koji se poučavaju i bivaju aktivno uključeni u razne procese. Bilo kao sudionici kreacije kazališnog projekta ili njegovog dijela, bilo kao sudionici procesa stvaranja projekta u kojemu sam produkt (predstava) može i ne mora biti bitan, bilo kao gledatelji procesa koji je kreiran kao ETD ili koji je kreiran da bude ETD. Upotreba kazališnih umjetnosti u spajanju misli i osjećaja koje mladi ljudi mogu istražiti i kroz medij kazališta odraziti osobne stavove, mišljenja, predkoncepte, ali i vlastita stanja, gdje mogu pokušati realizirati nove ideje, steći nova znanja, kreirati vrijednosti i izgraditi samoučinkovitost i samopouzdanje dublji je i širi potencijal edukacijskog kazališta.
ETD i suvremene edukacijske znanosti pak poboljšavaju Ključne kompetencije za cjeloživotno učenje, skup znanja, vještina i stavova nužnih za razvoj pojedinca i njegovu poziciju u društvu. No, ovdje nećemo dalje proširivati temu. Zbog svega navedenog smatram da ovo nije edukacijski projekt, već nečija zastarjela vizija onoga što bi edukacija mogla biti. Pored svega autori ovog projekta kreiraju (metodički neprofesionalno) dodatne pogrešne predkoncepcije u drugim domenama. Primjerice, dva puta se koristi „ideja“ kako se kod plesa (baleta) tijelo OPIRE gravitacji ili ju savladava. Naratorica je zapravo pak izjavila da se sam balet opire gravitaciji?! Ali nećemo sad još sitničariti! Time se stvara pogrešna predkoncepcija sadržaja fizike. Što bi bilo opiranje u ovom slučaju? Ne upotrebljava li se, upravo suprotno, „gravitacija“ u plesu? I što je gravitacija? Miješa li se s težnom silom? Možda težinom – koja se isto upotrebljava i često pogrešno mijenja s masom? (Težina je 50kg!) Ili pak sa silom težom? Gravitacijska sila nastaje između dva tijela poradi njihovih masa i djelovanje je obostrano. U tom kontekstu zanimljivo je pitanje kako balerina (koja se opire) privlači Zemlju? I zašto? Kako to pomaže u plesu? Kako se to upotrebljava? Težna je pak sila ona kojom tijelo pritišće podlogu. U ovom slučaju balerina. Kako ju pritišće, kada stoji, kada leži, kada radi piruetu? Opire li se zapravo? Itd… Ovo je samo jedan primjer pravljenja zbrke ovog edukacijskog projekta u jednom sadržaju fizike. A istovremeno formaliziranje sadržaja oko plesova.
„Zanimljivo“ je kako je projekt stvarao i predkoncepcije kako izgleda proba za plesni projekt. Četiri balerine plešu, a naratorica se sa strane derači o uvlačenju trbuha, izbacivanju prsa, opuštanju lica, pažnju na poziciju nogu… blago agresivno, krotiteljski. Vrlo „edukativno“. Poput stoke spremne za klanje, sjekiranje, komadanje i „frankensteiniziranje“. A kada je spomenula energiju, otovorila je cijeli niz novih budalaština. O energiji neću ovoga puta…
Od navedenih potrebnih suvremenih pristupa edukaciji i stvaranju ETDa u ovoj „Evoluciji“ ne vidimo išta, upavo suprotno, vidimo što edukacijski može biti dekadentno, nazadno. Je li ova struktura zapravo antiedukacijski projekt? Deevolucija kazališta i znanja?
Kada uz to pridodamo i druge elemente onda slika postaje još žalosnije. Primjerice, kada pogledamo svu šaradu odabranih kostima iz fundusa, na raznim razinama neusklađenosti, koji ponekad niti odgovaraju razdoblju plesa o kojemu se govori, a koji na skupu izgledaju kao ofucane štrace maškara pred zoru u nekoj krčmi.
Slučajno sam par dana nakon ove strukture pogledao predstavu „Varekai“ u produkciji Cirgue du Soleila. Pripremljenost izvođača, njihova usklađenost, predanost, posvećenost, kao i kompleksnost i kompaktnost vještina nije se odrazila niti samo u neuspjelom zajedničkom skoku nekoliko izvođača u „Evoluciji“. No, svaka usporedba ovdje nije bitna poradi polarizirane komplementarnosti onoga što Zajc želi biti i što u biti jeste. Barem njegov Balet.
Sve u svemu morfologija i fiziologija novog mutanta ukazuje na retrogradnu putanju Baleta kojeg je u prethodnom razdoblju gradio Savković. Jednom riječju, kako je komentirala jedna gledateljica nakon premijere: „Jezivo!“
