Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, riječki crkveni povjesničar i teolog Marko Medved gostovao je u emisiji HRT-a gdje je iznio niz promišljanja o suvremenim izazovima Katoličke crkve, porukama pape Franje te ulozi vjere u današnjem svijetu. U vremenu kada se katolički i pravoslavni Uskrs iznimno poklapaju, Medved je istaknuo važnost ekumenizma i pozvao na promišljanje o reformi unutar same Crkve.
Ekumenizam i zajednički Uskrs: Potez prema jedinstvu?
Jedna od ključnih tema razgovora bila je inicijativa pape Franje za buduće zajedničko slavlje Uskrsa između Katoličke i Pravoslavne crkve. Iako priznaje kako su i raniji pokušaji ostali bez konačnog dogovora, Medved izražava nadu da će se ekumenski dijalog nastaviti i dovesti do pomaka.
“Teško je prognozirati hoće li doći do dogovora o zajedničkom slavlju, iako je bilo pokušaja i u prošlosti. No ekumenizam je vrlo važan i nadam se da će doći do pozitivnih pomaka.”
Poruke Uskrsa u znaku čovjeka, patnje i solidarnosti
Govoreći o porukama Pape Franje, Medved naglašava da su ove godine vjerski poglavari u Hrvatskoj uskladili svoje poruke s Papinima, s posebnim naglaskom na čovjeka, patnju, izbjeglice i aktualne svjetske sukobe.
U krizama, kako navodi, kršćanstvo ne nudi racionalna objašnjenja, već pruža duhovni oslonac i smisao patnji, pozivajući vjernike na promjenu i unutarnju obnovu.
“Kršćanstvo ne nudi razumski odgovor na pitanje zašto trpi nevin čovjek. Nego nas poziva da s Kristom pronađemo smisao i snagu da izdržimo.”
Papa Franjo – teolog stvarnosti
Posebnu pažnju Medved je posvetio papi Franji, kojeg opisuje kao teologa stvarnog svijeta, a ne kabinetskih teorija. Prisjeća se potpisivanja deklaracije o miru sa šejhom Ahmedom al-Tayebom iz 2019. godine, kojim je Papa jasno poručio da religija ne smije biti oruđe sukoba.
“Papa ne živi u svijetu ideja, nego se izravno bavi izazovima stvarnosti – ratovima, migracijama, siromaštvom. Njegov pristup temelji se na stvarnosti, a ne na teorijama.”
Dvostruka slika Crkve: Vidljivo i nevidljivo lice vjere
Medved upozorava kako se u javnosti često vidi samo jedna strana Crkve – ona institucionalna i politička. No, postoji i druga, tiha i djelotvorna strana, koju utjelovljuju ljudi poput nadbiskupa Mate Uzinića, koji je na Veliki četvrtak oprao noge stranim radnicima, kao i teologinja Rebeka Anić koja otvara dijalog o rodnim pitanjima. Istaknuo je i rad Stanka Perice i Isusovačke službe za izbjeglice, koja pokazuje pravo lice kršćanstva.
“Nažalost, dobar dio kršćana zaboravlja da je i Isus bio migrant. Od početka Biblije poziv je isti – brini se za udovicu, siromaha i stranca.”
Socijalna nejednakost i odgovornost Crkve
Jedna od središnjih poruka pape Franje, prema Medvedu, odnosi se na društvenu odgovornost Crkve i vjernika. Podsjetio je da privatno vlasništvo nije apsolutno pravo, nego nosi i odgovornost prema siromašnima.
“Papa Franjo nas podsjeća da poduzetništvo ne može biti važnije od prava siromašnih. Privatno vlasništvo nije apsolutno, ono ima i društvenu odgovornost. Kada pomažemo siromašnima, ne dajemo nešto naše, nego im vraćamo ono što im pripada po Božjem poretku.”
Papina vizija i hrvatski kontekst
Iako papina vizija “Siromašne Crkve za siromašne” nije uvijek naišla na odobravanje u hrvatskoj javnosti, Medved smatra da to proizlazi iz ideologizacije vjerskog diskursa.
“Često sam polemizirao s kolumnistima koji se pozivaju na katolički identitet, a papinu viziju Siromašne Crkve nazivaju marksizmom. To pokazuje duboku ideologiziranost našeg javnog prostora.”
Crkva u trajnoj reformi
Za kraj, Medved podsjeća na poznatu teološku izreku Ecclesia semper reformanda est – Crkva se mora uvijek iznova reformirati. Kao uzor navodi svetog Franju Asiškog, koji je u vrijeme kada se Crkva približila moći i bogatstvu, vratio fokus na siromašne i vjeru djelima.
“Kroz povijest su se mnogi zalagali za tu obnovu. Najpoznatiji među njima bio je sveti Franjo Asiški koji je Crkvu vratio siromašnima kad se previše približila moći i feudalnim strukturama.”
