Jeste li ikada izašli iz kuće i pomislili da osjećate miris kiše? Očigledno, nije svatko u stanju detektirati približavanje lošeg vremena – postoji li znanost koja bi to potvrdila ili je to samo još jedan mit?
Čini se da tvrdnja da je moguće osjetiti miris kiše unaprijed česta tema diskusija. Dovoljan je samo letimičan pogled na društvene mreže da primijetite kako su neki koji nepokolebljivi u pogledu svoje sposobnosti predviđanja kiše njuhom, dok su drugi daleko skeptičniji. Ali vjerovali vi u to ili ne, postoje dokazi koji podupiru ove tvrdnje. Zapravo, postoji nekoliko čimbenika koji pridonose tome zašto se kiša može nanjušiti prije nego što stigne, od kojih je najznačajniji uvelike povezan s petrikorom.
Riječ petrikor dolazi od grčke riječi petros, što znači kamen, i ichor, tekućina koja je tekla u venama starih bogova. Odnosi se na onaj poznati, neobično zadovoljavajući miris koji ispušta tlo nakon jake kiše, osobito nakon dugog sušnog razdoblja. Izraz su prvi put skovali 1964. mineralozi Isabel Joy Bear i Richard Thomas.
Mnogima je petrikor među najdražim mirisima na svijetu, ali do relativno nedavno nitko nije bio sasvim siguran zašto ga smatramo tako ugodnim. Zatim je 2020. tim znanstvenika otkrio da je miris posebno privlačan i drugim životinjama.
Razlog tome je što uobičajena bakterija u tlu, Streptomyces, proizvodi spoj koji se zove geosmin. To je miris geosmina koji nas tako posebno privlači. Zapravo, ljudski nos je toliko dobar u otkrivanju tragova da nadmašuje sposobnost morskog psa kada nanjuši krv u vodi. Bakterije proizvode geosmin kako bi namamile životinjice – uglavnom kukce i druge beskralješnjake, ali i veće životinje – koje se prekrivaju njihovim sporama i zatim ih raspršuju na veće udaljenosti.
Dakle, kada pada kiša, kao što su istraživači pokazali 2015., kapljice vode udaraju o površinu i zatim se spljošte, što zarobljava džepove zraka u porama tla. Ti džepovi tada izbijaju iz vode i u biti postaju sićušni aerosoli. U tom procesu sa sobom nose tragove svega što je bilo na tlu, što uključuje geosmin, koji se zatim može prenijeti zrakom i letjeti na velike udaljenosti – čak kilometrima ispred samih kišnih oblaka. Vjerojatno su te čestice aerosola ono što ljudi otkrivaju kad osjete miris kiše na horizontu. Ovaj fenomen također može objasniti zašto su bakterije pronađene visoko u atmosferi, jer sićušne mikroorganizme odnose vjetrovi.
Još jedan faktor koji pridonosi mirisu kiše koja se približava je prisutnost ozona u vjetru. Ova posebna kemikalija ima slađi miris od nešto više zemljanog mirisa povezanog s petrichorom.
Ozon se sastoji od tri atoma kisika, a ime je dobio od grčke riječi ozein, što znači “mirisati”. To je prirodni plin, ali se također može proizvesti od umjetnih gnojiva ili drugih zagađivača. Može se napraviti od električnog naboja – bilo da je riječ o udaru groma ili umjetnom izvoru – koji odvaja dušik u atmosferi od molekula kisika. Neke od tih molekula rekombiniraju se u dušikov oksid, koji se ponekad može pretvoriti u ozon, nakon reakcije s drugim kemikalijama u atmosferi.
Miris ozona u zraku može značiti da se približava jaka kiša, budući da strujanje grmljavinske oluje šalje ozon do razine tla gdje ga ljudi mogu otkriti.
Dakle, sljedeći put kada izađete kroz vrata i vaš nos osjeti dašak nečeg vlažnog i intrigantnog na vjetru, znat ćete da je vjerojatno vrijeme da zgrabite kišobran, za svaki slučaj.
