Hrvatska je prije kolovoza 1995. godine bila formalno međunarodno priznata država, ali nije bila funkcionalna. Trećina teritorija bila je okupirana, a nad onim što se smatralo slobodnim dijelom zemlje vladala je neizvjesnost, vojna nestabilnost i privremene granice. Oluja je donijela mir. To je činjenica i temelj na kojem Hrvatska s pravom i ponosom slavi Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Ali i rat ima dvije strane.
Ipak za većinu stanovništva okupiranih teritorija – bez obzira na ratne ciljeve njihovih vođa – kraj rata nije bio mir, već egzodus. Odluka da se suprotstave međunarodno priznatoj hrvatskoj državi bila je katastrofalna, a njihove vođe nisu samo izgubile rat, nego su izgubile i svoje ljude. Mnogi su danas iza rešetaka – osuđeni za ratne zločine.
Ali odgovornost vođa ne briše sudbine onih koji su izgubili domove, starce, uspomene, zajednice. Taj crni trag Oluje nije nepostojeći – ali ne i dominantan.
Ono što postaje problem jest – što s time radimo 30 godina kasnije.
Svake godine sve jače komemoriramo ono što je završilo prije više od tri desetljeća. Ratne parade, domoljubni kič, transparenti, leteće krunice, politički govori koji se ponavljaju kao na pokvarenoj ploči. Sjećanja i zahvalnost su važni, ali pitanje glasi: je li smisao pobjede da ju slavimo ili da na temelju nje gradimo nešto više?
Opsjednutost Srbijom, Jugoslavijom i poviješću kao bijeg od budućnosti
Dio društva još uvijek ne zna gdje bi sa sobom pa stalno bulji preko Dunava, prebrojava tko je što rekao u Beogradu i traži moralnu potvrdu za vlastitu povijest.
Ali Hrvatska je članica EU i NATO-a. Ima 1.000 km Jadranske obale, inženjere, turizam, pomorstvo, IT sektor koji se budi.
Zašto se i dalje uspoređujemo s crnom rupom Europe – Srbijom – umjesto s Italijom, Slovenijom, Nizozemskom?
Vrijeme je za novi mit – mit ambicije
Nema ničeg lošeg u stvaranju nacionalnih mitova. To rade sve europske države. Ali uspješne nacije znaju kad jedan mit treba staviti na policu povijesti i početi graditi novi.
Za Hrvatsku, to bi mogao biti mit uspjeha, inovacije, izvrsnosti, pameti.
Jer, ako ćemo i dalje koristiti najveću vojnu pobjedu u povijesti samo za javljanje s Kninske tvrđave i postavljanje selfija s vojnim pilotima – onda smo njezin puni potencijal prokockali.
Slavimo Oluju. Ali još bolje bi bilo – da slavimo ono što je iz nje izraslo. A još više – ono što tek može.
