Home Mozaik Novi film o Titovom Galebu mogao bi imati ozbiljnu gledanost!

Novi film o Titovom Galebu mogao bi imati ozbiljnu gledanost!

1383
0

Za dokumentarni film Ivana Živkovića Žike koji je nastao po ideji Denisa Kuljiša, a produciran je od strane samog autora i Juroslava Buljubašića, uz koprodukciju Al Jazeere na kojoj je upravo emitiran, bilo je jasno već iz ovakvog sastava ljudi involviranih u njegovo stvaranje da nije mogao ispasti dosadan, piše Dragan Markovina za Telegram.

Postojala je, istina bojazan kako će ozbiljnoj priči o Galebu pristupiti redatelj koji se ipak primarno bavio šibenskim i dalmatinskim temama, uz jednokratni izlet u fenomenologiju Ćire Blaževića, ali konačni rezultat nije ispao loš.
Tim prije što je riječ o pionirskom filmu na ovu temu. Danak produkcijskoj pomoći Juroslava Buljubašića, splitskog poduzetnika koji nikad nije skrivao folklornu fascinaciju Titovim likom i djelom, je u osebujnom početku filma u kojem se dio sugovornika dovozi na njegov preuređeni brod, nimalo slučajno nazvan Seagull 2. Potom on i Stipe Mesić govore o ideji za ime broda.

Snimati sugovornike na brodu koji predstavlja glamuroznu posvetu Titu i Galebu ima neke logike, iako je očito kako taj dio ipak strši.

Evidentno je također da je autor citirao neke bondovske scene, poput one u kojoj Tvrtko Jakovina šeta palubom pravog Galeba u slow-motionu, ali i Matanićeve Novine s krupnim kadrovima lica sugovornika na kraju, u čemu je moguće na koncu iščitati i posvetu Kuljiševoj senzacionalističko-glamuroznoj poetici.

Film Galeb je zapravo tipičan proizvod onoga što nacionalistički povjesničari i povjesničari umjetnosti uporno zahtijevaju, a to je da se održavanjem baštine socijalističkog doba trebaju baviti isključivo oni koji to doba poštuju i to sve mogu isfinancirati.

Suvišno je i spominjati kako smatram tu ideju ciničnom i zapravo falsificirajućom prema nasljeđu zemlje, jer implicira da čitavo to doba ne predstavlja dio autentične tradicije društva i zemlje, ali je rezultat jednog takvog nastojanja pred nama i nije nezanimljiv.

No, kad sve to ostavimo po strani, dobili smo film koji je uvjerljivo predstavio temu. Sugovornici Tanja Petovar, Stanko Crnobrnja, Tvrtko Jakovina i Budimir Lončar zanimljivi su i sami po sebi, o temi puno znaju i imaju lucidne uvide.

Zahvaljujući njima dobili smo i širu sliku čitave priče, kako diplomatsku, tako i onu o odnosima u jugoslavenskom državnom vrhu, ali i puno konkretnih informacija o tome kako su zapravo izgledale te duge plovidbe.

Tito je imao četrnaest putovanja s Galebom, tokom kojih je posjetio dvadeset i pet zemalja, boraveći na brodu sve zajedno skoro godinu i po dana, pri čemu su dolasci u London kroz Temzu te Indoneziju bili najupečatljiviji. Iako brod nije imao tu vrstu luksuza kakvu ima Buljubašićev brod, i to je bilo dovoljno da Dobricu Ćosića i Lazara Koliševskog natjera na misli o gubitku revolucionarnih ideala.

Film stoga ne predstavlja apologiju jednog čovjeka i njegovog doba, nego ozbiljnu analizu čitavog konteksta. Jedan od zanimljivijih uvida ponudila je Petovar koja je prenoseći vlastite impresije iz djetinjstva i Titovog susjedstva na Dedinju, pričala o tome kako su general Gošnjak i njegova obitelj uvijek dolazili i ponašali se vojnički formalno, dok je Koča Popović na večere dolazio opušteno u klompama i potpuno neformalno odjeven, točno nakon povratka s ribolova.

Budimir Lončar je pak ponudio uvid u Titov karakter i način na koji su Nesvrstani funkcionirali i u ozbiljnost pregovora s drugim članicama koje je vodio s Kočom Popovićem, Crnobrnja je predstavio studioznosti priprema tih putovanja i ciljanih poklona, dok je Jakovina govorio o važnosti i današnjem stanju te organizacije i nestanku zemlje koja ju je zapravo stvorila.

Ono što se kroz sve te razgovore provlači jeste činjenica precizno osmišljenog režima i protokola, ali i ona da su ti višemjesečni boravci na moru i plovidba preko oceana po svim vremenskim uvjetima često znali biti sve samo ne ugodni.

Arhivski snimci iz Beogradskih filmskih novosti te Muzeja Jugoslavije pak daju fantastičan uvid u to doba, ali i u funkcioniranje državne propagande, pri čemu su posebno impresivne snimke iz Egipta, zatim s beogradskog govora po povratku sa sedamdeset i jedan dan dugog tzv. putovanja mira 1961., ali ponajprije s riječke Rive na koju se Galeb vratio.

Brod se danas, izjeden vremenom, nalazi upravo u Rijeci i u vlasništvu je grada koji će ga ipak, nakon svih političkih i financijskih problema, u sklopu projekta Rijeke kao europske prijestolnice kulture obnoviti i pretvoriti u muzej, što sve može poslužiti kao sjajna metafora sudbine koja je zadesila zemlju, brod i kulturu sjećanja.

Konačno, izbor muzike u filmu je efektan, od pjesme ‘Sušac blues’ od Daleke obale, preko legendarne pjesme Oskara Danona i Vladimira Nazora, ‘Uz maršala Tita, junačkoga sina’, do odjave s Elvisom J. Kurtovićem i starim hitom ‘Haile Selasie’. Film je dostupan na YouTube-u i nema nikakve sumnje da će doživjeti ozbiljnu gledanost, budući da već sada, nakon par dana ima više od dvadeset tisuća pregleda.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here