Na znam kako je vama ali sve ove godišnje proslave raznoraznih događaja iz Domovinskog rata počele su me sve više umarati. Previše tih proslava ima, previše ljudi je financijski i ideološki vezano za te sve proslave i mene, koji sve to financiram, počinje stvarno iritirati. U rodbinskim i prijateljskim krugovima postoje tri skupine ljudi. Jedni su nakon rata skinuli uniformu, vratili se starom poslu, zasukali rukave i ponovo počeli dijeliti sudbinu običnog puka. Rat je za njih bio nužno zlo, reagirali su na nepravdu i tako se slučajno našli tamo gdje se nisu niti nadali da će se naći. Ovi drugi, da nije bilo ovog rata, nikad nebi imali ovakav ‘status’ u zajednici pa im stalno podsjećanje na njihove zasluge stvara alibi za rentiranje na mojoj muci. Kada kažem mojoj, aludiram na sve one koji od svog rada financiraju našu Hrvatsku. To nisu više Hrvati po nacionalnoj pripadnosti već su to postali Hrvati po zanimanju. Oni treći, uz to što su postali Hrvati po zanimanju još uvijek vode neki svoj ideološki rat, te si pripisuju prevelike zasluge u stvaranju hrvatske države, negirajući da u Hrvatskoj postoje velika većina ljudi koja ne misle kao oni.
Dok ja moram raditi do svoje 67. godine sa pokidanim koljenima, istrošenim kukom i hernijom, dotle neki moji prijatelji i poznanici u zasluženoj “boračkoj” prijevremenoj mirovini rone na zavidnim dubinama u potrazi za kapitalcima. Da i želim, zbog zdravlja, ne bih mogao roniti na tim dubinama, ali oni sa svim svojim ograničenim fizičkim limitima, izgleda mogu. Za neke patriotizam i ljubav prema domovini mora imati i neku svoju cijenu, pa se tako generalu Ademiju, nakon briljantnih vojničkih pobjeda, nudi tvornica čipsa. Naravno da su normalnom čovjeku, kao njemu, takve ponude tuđeg vlasništva van svake pameti ali jednom dijelu časnika bila je to nagrada za njihov patriotizam i zasluge. Zaslužnih u današnjoj Hrvatskoj, uz članove njihovih obitelji, je jako puno. Onih koji bi trebali plaćati njihovu prijevremenu i staračku mirovinu i sve dodatne benificije je sve manje.
Dragi prijatelji, kako bi moja savjest bila čista pred Bogom i narodom, moram čestitati na današnjem iskoraku koji se dogodio u Hrvatskom saboru. Znam da nije tema, ali nemam puno prigoda i otvoreno vam kažem, to što radite je – veleizdaja. Veleizdaja spram hrvatske države, a posebno spram hrvatskih branitelja”, aludirao je Vučemilović na Zakon o civilnim stradalnicima Domovinskog rata.
Koplja se lome oko raspodjele našeg krvavog zarađenog novca, i obeštećenja civilnim stradalnicima Domovinskog rata. Trebaju li svi civilni stradalnici biti obeštećeni bez obzira na nacionalnu pripadnost ili će nacionalna pripadnost biti odlučujuća? Trebaju li političari gledati da ne dijele novac šakom i kapom gurajući nas sadašnje realne financijera hrvatske države i buduće generacije u dužničko ropstvo? Je li veleizdaja kada jedan bivši sudionik Domovinskog rata koristi svoj utjecaj preko politike i nastoji progurati svoje ideološke ideje i na taj način time kršiti Ustav RH o ravnopravnosti svih građana bez obzira na nacionalnu pripadnost? Ili je veleizdaja kada mene, malog-velikog Hrvata, natjeraju da drukčijim očima gledam na svoju Domovinu?
Za mene je Domovina kao moja obitelj. Imate djecu koja se razlikuju, imate suprugu koja ima malo drukčiju ulogu od vas. Svih ih podjednako volite, pomažete i nastojite balansirati kako bi se svi osjećali voljeno i poželjno. Naravno pazite da ih ne dovedete u financijske i društveno-socijalne probleme kako bi mogli živjeti u harmoniji i međusobnom poštovanju s drugim građanima bez obzira na ideološku, nacionalnu, rasnu, seksualnu ili klasnu pripadnost. Ako politika i ovakvi ograničeni ljudi preferiraju jednu skupinu ljudi naspram svih ostalih, onda Hrvatska slabi. Hrvati po zanimanju u ratu nisu bili u većini nego oni koje je zaboljela nepravda. Nepravda boli kada te netko pljačka i iskorištava zbog drugih. Ljubav prema Domovini nije jednosmjerna ulica.
