Home Kolumne KOMENTAR: Opet fašisti i partizani

KOMENTAR: Opet fašisti i partizani

1780
1

Bliži se Dan pobjede, takozvani D-Day u Europi. Zapadna Europa slavi 8. svibnja, a to je ujedno i datum zavrsetka Drugog svjetskog rata u Europi i predaje nacističke Njemačke.
Ovih dana Istra i Rijeka se prisjećaju oslobođenja od nacifašizma na ovim prostorima, prije tocno 70 godina. Puno obilježavanja i ceremonija prisjećanja, što je sasvim normalno i očekivano.
No, u jednom od takvih obilježavanja, došlo je do prilično neugodne situacije. Do te mjere da je nakon svega nastala polemika ne samo u društvenim mrežama nego i na razini Talijanske zajednice, a tražila se i intervencija predstavnika talijanske države i protestno pismo lokalnim institucijama, piše Ilaria Rocchi za La voce del popolo.
Sto se dakle dogodilo? Tri osnovne skole u Rijeci, od kojih je jedna talijanska, odlučile su obilježiti 70. godisnjicu oslobođenja Rijeke u gradskoj vijećnici Grada Rijeke. I dok su učenici škole “San Nicolò” kroz primjer Maria Gennaria, mladog riječkog antifašista i ujedno zrtvu fašistickog terora na ovim prostorima (po kojem je škola nosila ime dugi niz godina), dali naglasak univerzalnim vrijednostima kao što su tolerancija, sloboda i poštivanje drugih, njihovi vršnjaci iz osnovne skole Pećine i Fran Franković su se htjeli prisjetiti raznih povijesnih razdoblja i dominacija u kompleksnoj povijesti Grada Rijeke i okolice, s naglaskom na razdoblje između 1919 i 1945. godine. Konkretno, D’Annunzievo i Mussolinijevo razdoblje.
Ono što je izazvalo zgražanje i osjećaj nelagode kod mnogih, no bez javne osude od strane pojedinih ucitelja, ravnatelja ili roditelja, jest mala predstava osnovne skole Fran Franković. U toj predstavi, jedna scena uključuje mlekaricu koja kao znak protesta prema nepravdavama fašistickog rezima (u njenom slučaju talijanskih vojnika), baca talijansku zastavu na pod.
Mladi glumci su htjeli iz ormara povijesti izvaditi jedan od mnogih događaja koji svjedoče o horroru fasisticke diktature do 1945, kako bi nove generacije mogle prepoznati prirodu “zla”, i ako treba, suprotstaviti mu se od ranije dobi. Namjera zaslužuje pohvalu. No, problem je par “detalja” koji lako upadaju u oko. Korištena talijanska zastava nije ona Kraljevine Italije, koja je koristena za vrijeme fasistickog režima. Korištena je zastava sadašnje Republike Italije, koja je u temeljima svog Ustava demokratska i antifasisticka drzava. To je ista ona zastava koja vijori na zgradi Radio Rijeke i Zajednice Talijana. Ona predstavlja državu koja je blizak prijatelj Hrvatske (kako zaboraviti, na primjer, gestu talijanskog predsjednika Francesca Cossige, koji je u siječnju 1992, kao prvi drzavnik jedne clanice Europske zajednice odlucio posjetiti novoosnovanu Republiku Hrvatsku kao očiti znak potpore!?). Ona predstavlja i Talijansku zajednicu u Hrvatskoj, koja je integralni dio riječkog identita, njenog multikulturalnog karaktera, na kojeg smo svi ponosni. Talijanska zajednica, koja se po primjeru Maria Gennaria, Alda Colonnella i mnogih drugih, i sama borila protiv tog fašističkog rezima, koji je sramotio čast talijanskog naroda, i obespravljao slobode svih drugih naroda, uključujući Hrvate.
Pokazati nepoštovanje toj zastavi, i u figurativnom smislu, znači ne poštivati sve ono što zastava jedne demokratske republike predstavlja. I da budemo iskreni, na taj način podučava ucenike na nepoštivanje zastava susjednih prijateljskih drzava. Ne bi li se trebali onda iznenaditi ili skandalizirati, kad bi netko ucinio istu stvar hrvatskoj zastavi?
Šalje se poruka koju želimo prenijeti na buduće nositelje našeg drustva, i da budemo iskreni, koliko je u danasnjim okolnostima, s distancom od par desetljeća, prikladno prenositi osjećaje osvete i mržnje na nove generacije? Pokušajmo se staviti u poziciju učenika hrvatske osnovne skole koji gledao tu predstavu. Je li mu dosla želja da i sam obuče partizansku odoru i okomi se na talijanske vojnike u toj predstavi?
Kako se učenik talijanske skole, koji je po narodnosti Talijan, osjećao u tom trenutku? Je li mu dosla želja da obuče crnu košulju, ili je mnogo vjerojatnije, osjetio sram što pripada talijanskoj zajednici i sto je “drugačiji”? Zar ne bi učitelji trebali biti prvi koji bi trebali istjerati mržnju i strahove iz glava svojih učenika? To ne znaci da u skoli ne možemo govoriti o tom povijesnom razdoblju. Dapače, no, potrebno je posvetiti posebnu pažnju, senzibilitet i metodologiju, i što je najbitnije, povijesnu točnost i ljubav prema istini. Cijela istina, priznajući sve zrtve, i one koje su došle nakon 3. svibnja 1945, napuštajući razne revizionizme. Italija je platila svoj ceh za dvadeset godina fasizma, a Talijani s podrucja Istre i Kvarnera su prošli najskuplje iako su se u mnogim slučajevima borili protiv istog. Već sedamdeset godina na našim prostorima vlada mir. Prestanimo razmišljati o podjelama na fašiste i partizane. Razmisljajmo europski. Ne nasilju dakle, i ne poticanju na nasilje, pa makar i u romantiziranom obliku. Eto, to je mozda moglo biti bolji nacin da se prisjetimo pobjede od prije 70 godina. Promovirajući vrijednosti koje su uvijek aktualne, i koje se povezuju na društvo kojem svi tezimo: slobodnom, demokratskom i tolerantnom prema svima, s temeljnim ljudskim pravima. (Ilaria Rocchi – La voce del popolo)

1 COMMENT

  1. Kao faktografsku netočnost u korištenju današnje zastave Republike Italije u potpunosti podržavam autora ovog članka, a što s tiče davanja neke važnosti komadu platna u potpunosti sam protiv.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here