Prirodna kataklizma potpomognuta ljudskom nemarom, ponovo je ubrala danak. Poplave su zahvatile tri nove Balkanske državice. Užasni su učinci te neželjene ali predvidljive osvete prirode.
Više je zajedničkih karakteristika koje obilježavaju prostor tih triju državica. Duže su vrijeme pripadale istoj, tada matičnoj državi. U svima se govori jezik kojim se svi građani tog područja, uz male lokalne različitosti, mogu bezprijekorno sporazumijevati. Prostori su to koji u svojoj povijesti pamte više zla nego dobroga.
Građani ovog područja imaju visoku razvijenu uspješnost biranja loših narodnih vođa. Vođe, koje potom poslušno slijede i kada ovi skrenu mračnom stranputicom. Svaki od ovih naroda ima svoju pravu i ispravnu vjeru. Narodi koje je lako navesti da se mrze čak i kada imaju istog Boga. U tome, u mržnji su vrlo uspješni. Zajednički “uspjeh” se proteže i na nebrigu o okolini, nemaru, neradu, te na proširenu naviku psovki, laži i lopovštine.
Državice, koje su zdušno ušle u neobjavljen rat, koji je kao i svaki građanski rat donio veliki broj nepotrebnih žrtava. Građanski sukob u cilju da se vođe obogate na račun ionako siromašnog naroda. Ne znam dali će ova tragedija s poplavom donijeti izmjene. Da li će se ublažiti neopravdana, zatucana i destruktivna mržnja, te navesti te narode na zbližavanje i suradnju? Tako bi trebalo biti, to bi bio veliki korak naprijed.
Ova tragedija nije završena prestankom rasta vode. Može se reći da ista tek sada postaje vidljivom u cijeloj svojoj destrukciji. Više je čimbenika utjecalo da se ovo zlo dogodi. Nemar, neznanje, neodgovornost, pohlepa, krađa (vađenje šljunka) i još podosta toga, koštala je ta tri naroda ljudskih žrtava te veliki ekonomski gubitak. Smrt osoba, uništenje domova i saobraćajnica, pogibanje životinja, izgubljeni urodi, a njive uprljane za duži period, krajnji je rezultat gore navedenog.
Ništa novo nisam time rekao, svi to znaju, a mnogo njih će to osjetiti i dugo ispaštati. Pokušat ću iznijeti jedno mišljenje, zapravo više apstraktnu viziju. Znam da je to sada apsurdno, možda i groteskno ali ne mogu da to ne kažem. Zamislimo za čas, što bi bilo, da je umjesto tog građanskog rata društvo krenulo drugim smjerom? Što bi bilo, da se nije vršila takozvana privatizacija, a u stvari legalizirana pljačka zajedničke narodne imovine? Što bi bilo, da se nije slala u mirovinu još radno sposobna i obučena radna snaga? Što bi bilo, da su se materijalna sredstva, istrošena i pokradena u sukobu, ciljano uložila u napredak društva?
Pod time mislim, da su se te financije uložile u izgradnju zaštitnih nasipa i kanala za navodnjavanje. Time bi se dobilo ogromna ušteda jer ne bi bilo ovih naknadnih velikih šteta. Ove državice bi se mogle same prehranjivati zdravom hranom. Vode bi ostale čiste, a velike zemljane površine bile obrađene umjesto zagađene minama.
Što je najvažnije, ne bi se uzalud izgubili životi i izazvala neutješna bol.
Koliko god ovo izgledalo fantazija, sve bi to bilo dostupno i dobro, te izvedivo uz neke pretpostavke. Zamislimo narode, svaki u svojoj samostalnosti, koji bi bili skloni suradnji, dogovaranju i sporazumijevanju. Sve je to ljudski, sve je to izvedivo, sve je to već viđeno. Ne tako daleke nordijske zemlje su iz ranijih sukoba i podčinjenosti izvršile uspješan i napredan zaokret. Postigle su visoke životne standarde, postale napredne i služe kao svjetionik suvremenog društvu. Zašto Hrvatska, zašto Srbija, zašto BiH ne krenu tim putem? Nikada nije kasno!
Mora nas sada viđeno i doživljeno potaknuti na suradnju. Očaj i bespomoćnost, naricanje, suze i plač se nisu razlikovali od naroda do naroda, ma koliko se zadrtim nacionalistima to ne svidjelo. (Ivan Pauletta)
