Pauletta: Država bez budućnosti

Piše: Ivan PaulettaDa, i ovo je bila još jedna rupa u vodi. Izbori koji su trebali prekinuti politički vakuum u društvu koje političku supstancu, osim one nametnute, nije nikada imalo. Nešto neodređeno, nestabilno, propagandno ali svakako beskorisno predstavljaju nedavni pozivi građana na birališta. Ili se varam? Izbori koji su će donijeli materijalnu korist samo nekolicini novoizabranih narodnih delegata. Ništa, ama baš ništa drugo se nije moglo iznjedriti iz ove gungule u kojoj su “vođe” kao i ostali politički aktivisti potpuno indiferentni na posao i za posao koji rade. Za posao za koji su, nota bene, vrlo dobro plaćeni.
Hrvatska ima povijest i aktualnu sadašnjicu mizerne zaostale, nespremne i nespretne državice, nesposobne da si kako tako uredi državu i življenje u istoj. Samo osnivanje države je bilo izvedeno na brzinu, bez ikakvog reda i plana, te bez ikakve odgovornosti. Ugrabila se prilika izazvanog građanskog sukoba te brže bolje proglasila samostalnost iako su uvjeti za samostalnost bili neodređeni i manjkavi. Izlaziti iz zajedničke države gdje je mnogo toga bilo desetljećima povezano, zajedničko, a svakako međuovisno bio je zbilja rizičan i neodgovoran potez.
Nositelj razlaza je imao velike nedostatke življenja i poimanja o demokraciji. Mislio je da može i da treba stvoriti centraliziranu, a k tome i nacionalnu državu. Vojnički duh i dril nisu mu otvorili druge vidike. Počelo se sa simbolima kako bi se u toj gužvi naviknuo narod da je eto počelo nešto novo. Najbitnije što se moglo napraviti je bilo, kako je izgleda i ostalo, mahanje zastavama. No, vrhovnik je mislio i nešto dalje. Preuredile su se policijske kape da bi izgledale kao krune (!). Na zastavu se postavio goblen novokomponiranog državnog grba koji je pored ostalog (opet) vrlo sličan kraljevskoj kruni. Počeo se, skoro nasilno, stvarati novogovor koji je znatno odstupao od rabljenog jezika. Promijenjeni su nazivi institucija i državnih tijela te vojnički činovi. Na žalost nije se promijenio mentalitet osoblja, ostalo je mnogo balkanskog mene fregizma.
Da, sve je to trebalo uraditi. Da li baš tim tempom i redoslijedom sada je manje važno. Najmanje što se pazilo su bili međusobni odnosi novih državica. Nije bilo nužne brige ni za izvore prihoda, što ukazuje na vojnički, da li partizanski (?) mentalitet. Stvoritelji, kako se već tada vidjelo, nisu marili za budućnost, za život države i njenih građana. Rezultat ne treba posebno opisati, živimo ga svakim danom. Zajednica koja je u bivšoj državi smatrana naprednom i uz Sloveniju najnaprednijom na ovim prostorima totalno je kolabirala. Sada je ta državica tj. Hrvatska na repu svega naprednog u EU. Društvo, kultura, školstvo te općenito ekonomija su u komi. Dugovi rastu svakim danom. Život u samoj toj tvorevini, koju je teško nazivati državom, je neatraktivan, težak i nesiguran. Društvom dominiraju krađe koje se ne sankcioniraju. Pravosuđe je u komi i nema izgleda za oporavak. Sudski postupci se odugovlače te ponavljaju. I nikom ništa, kao da nitko nije kriv za to.
Nema vizije napretka, nema planiranja zajedničke budućnosti. “Stvoritelj” sada pokojni, je grmio da neće biti iseljavanja, da će se ljudi vraćati. Nikada u povijesti, osim u vrijeme peronospore, nije iz Hrvatske odlazilo toliko ljudi.
Vrhunac čine lopovi i način življenja koji se tako postavio. Pojavilo se mnoštvo dugoprstića kojima su društvene blagajne otvorene, koje nitko ne hvata koji se množe i množe. Najmanje što se može i treba učiniti uvesti čvrstu kontrolu i vladavinu prava. Veliki je to posao ali druge nema. Moramo razmisliti i o stvarnosti a to je da Hrvatska nije nikada u modernoj povijesti bila podvrgnuta nekom dobrovoljnom zajedništvu. Bez zajedništva i bez ravnopravne suradnje sa zajednicama okruženja nema napretka, nema budućnosti.
Izborna kampanja, koja je tek iza nas na tome nije gubila vrijeme. To dokazuje i nivo novoizabranih zastupnika. Potvrđuje se već svima znanu činjenicu da se u Sabor ne ide radi države već radi sebe. Apatičan narod upitne pismenosti, narodni predstavnici manjkave intelektualnosti i bez jasne vizije, uz napuštanje zemlje od kvalificiranih kadrova zadaje završni udarac ovoj nemuštoj tvorevini.
Ivan Pauletta