Ponovno slušamo kako je odgođen početak gradnje bolnice u Puli. Mudrac zadužen za to ležerno odgovara da će se vrijeme kašnjenja (mjesec dana !?) nadoknaditi. Evo genijalca koji može nadoknaditi vrijeme. Zanimljivo je kako svaka ekipa vlasti u ovom Jadnostanu poznaje umijeće skupljanja ‘mudraca’. No, ti sveznalci imaju još nekoliko vrlina od kojih nekritična poslušnost nije zadnja.
Pomicanje i ponovo prebacivanje početka gradnje se odvija iz godine u godinu. “Razlozi” mogu biti raznovrsni ali je učinak uvijek isti. Može se naglasiti kako je Istri, u novijoj povijesti Hrvatske, zacementiran status muzare. Kada jedna država toliko iskorištava jednu regiju, a da ništa u istu ne ulaže, to obično nazivamo kolonijalnim statusom. Takvo nešto Istra u svojoj dugoj povijesti nije iskusila.
Neograničeno, jednosmjerno iskorištavanje moguće je samo uz jedan uvjet, da se u toj koloniji ima podoban i poslušan kadar. Taj model vladanja potvrđen je u kolonijalnom svijetu 18-tog i 19-tog stoljeća. Zahtijevana podobnost ima cijenu i način kako je postići. Izgleda kao da postoji dogovor, mi ćemo se praviti da ne vidimo vaše rabote, a vi nećete prigovarati našim postupcima vođenim iz centra. Sada u Hrvatskoj, to mu dođe kao spoj nepoštenih i nesposobnih.
Jasno, rabota lokalnih genijalaca je zamračena raznim, kao legalnim propisima. Kupuju se jeftini tereni koji se potom urbaniziraju. Objavi se natječaj za kojeg znaju samo određeni ljudi. Mislim da su sve lalijanske mafije u laganom zaostatku za nama. Trebale su posao specijalizirati tu kod “nas”.
Rabota za koju se trenutno čini da se neće moći lako zataškati je slučaj koji se upravo odvija. Georg List nije htio uplatiti petsto tisuća Eura da mu se pospješi, možeš misliti, dobivanje dozvole za projekt. Projekt Georga Lista je, da se kod Motovuna izgradi polo-teren i da se zaposli oko dvjesto ljudi. Ako se to privrede kraju, Istra će moći malo odahnuti. No, mene će dodatno oneraspoložiti saznanje da smo jadni narod u jadnoj zemlji. Zar nam treba odlučnost stranca da očistimo šporkicu u našoj korti?
Nedavno sam upravo na stranicama ovog portala prenio djelić preambule iz Švicarskog ustava. Ponovo ga citiran ‘Svjesni da je slobodan samo onaj koji koristi svoju slobodu’…
Da, koliko mi koristimo svoju slobodu? Slobodu koji svaki pojedinac, svaki narod mora izboriti i snažno bez kompromisno čuvati. Sloboda znači i odgovorno reagirati na zbivanja u našem okruženju. Lopov ne krade nekom imaginarnom vlasniku, krade nama, našoj djeci, našoj budućnosti. Ne, ne možemo, ne smijemo si dozvoliti šutnju kod nepravde, kod više nego očitih krađa i prevara. Šutnja pojedinca, šutnja institucija nije samo beneficija nego i podastrijeh gramzljivim lopovima. Lopovi koji se često kite nazivom domoljubi. A takvih nezasitnih ‘domoljuba’ smo se od ‘paljenja svijetla’ nagledali.
Saznajemo da smo jedna od dvije zemlje u Europi koje su na samom rubu bankrota. Da, treba više stvarati i imati manje rastrošnosti u državi. No, to nije sve! Zamislimo koliko je toga pokradeno u ovoj jadnoj državi? Oko nas su bogate, vrlo bogate osobe, koje su se obogatile iznad razmjera koja im omogućavaju legalna primanja. Za njih znaju i zamjenici državnog tužioca, pa nikom ništa. A mi i dalje šutimo.
To sablasno lopovsko kolo se vrti skoro četvrt stoljeća. Predugo vrijeme za normalne ljude, predugo za normalnu državu. Ovo je postala zemlja legalizirane krađe. S pokradenim, samo u Istri, se mogla izgraditi moderna bolnica i opremiti najsuvremenijim uređajima. Porodice ne bi trebale brinuti o knjigama i opremi za školovanje djece…
Da, mnogo toga bi se moglo uraditi s pokradenom vrijednosti. Vjerujem da bi ipak najveći učinak bio onaj moralni. Imali bi osjećaj da živimo u okruženju u kojem i za koji se vrijedi zalagati. (Ivan Pauletta)
