Narod, nacija i etnička grupa kao pojmovi označuju različite sadržaje, ali su za ovo razmatranje istovrijedni pa će tako biti i tretirani. Često, vrlo često, čujemo da se netko izjašnjava kako osjeća etničku pripadnost. U zajednici mojeg okruženja to se najčešće odnosi na osjećanje hrvatstva. Na ulici, u društvu, preko medija, ljudi se glasno i s neskrivenim ponosom tako izražavaju. Sve što je redovito u upotrebi, što koristi mnogo ljudi, uzima se nekritički. Uzima se kao nešto uobičajeno, normalno, te kao takvo i realno. Tko bi dobro odgojen, obziran i pametan dovodio u pitanje nešto što iznosi tako velik broj individua?
Ivan Pauletta: Osjećaj etničke pripadnosti
Nezgodno je kada netko nije tako nadaren kada je «osiromašen» za tu i takvu dimenziju osjećanja. Taj si jadnik taj osjećaj ne može priuštiti pa ispada da je siromašak maltene oduzet, da je za taj osjećaj neka vrsta duhovnog invalida. Tada, kao uvijek kad je netko nečim uskraćen, može nastojati taj «feler» prikriti, a to se najbolje može postići tvrdnjom da se posjeduje to svojstvo. U ovom slučaju uporno tvrditi da se osjeća nacionalna pripadnost. Tako se dobiva još jednog naci-bojovnika. Ali može se poći i drugim putem, te postaviti pitanje je li sve to baš tako, pa prizvati blagoslov sumnje.
Već u prvim godinama naobrazbe učimo da postoje osjetila kojima primamo nadražaje iz okoline. Tako saznajemo da imamo vid, sluh, njuh, okus te opip. No ima toga još, dijelovima tijela ili cijelim tijelom možemo osjećati toplinu, bol, ravnotežu, pritisak, vlažnost i još ponešto. Iz probavnog trakta osjećaji nas informiraju o stanju sitosti, žeđi, mučnine i još o pokojem stanju. Potom postoji cijela lepeza psihičkih fenomena osjećaja, kao, na primjer:
– Općeniti osjećaji (ugoda, neugoda, bol…).
– Emotivni šokovi ili stresovi (izazvani naglim promjenama u vanjskim situacijama koje prekidaju psihički kontinuitet).
– Takozvani složeni osjećaji (radost, žalost, strah, simpatija…).
– Sentimenti (nada, očajanje, oholost…). – Strasti (dominantni osjećaji koji svojim intenzitetom podčinjavaju i zatomljuju druge osjećaje).
Navedena grupiranost može biti i drugačija, ali se u osnovi svodi na isto, pogotovo u vezi s ovim razmišljanjem. No ni u jednoj takvoj klasifikaciji se ne spominje postojanje osjećaja etničke pripadnosti, odnosno osjećaj pripadanja određenoj naciji ili nekom narodu. Bilo bi zanimljivo ustanoviti kako se netko osjeća, na primjer, kao Hrvat od razlike osjećanja da je netko Litvanac, Austrijanac, Francuz, Englez, Nijemac i tako redom.
Osjećati znači primati te klasificirati po intenzitetu određene nadražaje. Ako je netko nadaren osjećajem etničke pripadnosti tada bi trebao u vremenu ili u prostoru osjećati različitost tog nadražaja. Osjećaj, ma u kojoj grupi bio razvrstan, ima tu osobinu da razlikuje po jačini nadražaja određeno stanje, ako nema te varijacije onda i nije osjećaj. Osjećaji se mijenjaju u prostoru i u vremenu. No još nikoga nisam čuo da kaže kako se, na primjer, jutros osjeća manje (ili više) Hrvat, ili kako se sada osjeća tako loše da mu se čini, opet na primjer, kao da je Marsovac. Ovo (Marsovac) nije slučajno, svojevremeno su popisivači stanovništva čuli, a pokoji bome i zapisali, da se netko tako etnički deklarira.
Ne preostaje drugo nego da konstatiramo da tu netko griješi, struka ili oni koji tvrde da posjeduju taj osjećaj.
Svakako da postoji određeni odnos pojedinca spram etničke grupe, ali očito to nije preko osjećanja pripadnosti. Pojedinac može voljeti ili mrziti ili biti indiferentan prema nekoj zajednici. Željeti pripadati ili ne pripadati određenoj skupini, simpatizirati, poštovati ili se naprosto smatrati pripadnikom određene grupe. Sada se moramo zapitati kako može doći do iskazivanja, bolje reći tvrđenja, da se posjeduje taj osjećaj – osjećaj pripadanja određenoj nacionalnoj skupini.
Jedinka ili grupa građana koja je nezadovoljna ili je frustrirana može biti lako podložna manipulaciji. Mogućnost manipulacije, odnosno skala smicalica, je u eri razvijenih javnih medija neograničena. Ako je pak pojedinac ili grupa skučena u svojoj duhovnosti i kržljave intelektualnosti, postaje laki plijen takve, nikad slučajne podvale. A ta manipulacija, kojom se uvjerava da se osjeća etnička pripadnost, ima za cilj stvoriti sasvim određeno stanje, a to je redovito osjećaj mržnje. Da, mržnja je osjećaj, dapače nepatvoreni osjećaj. Mrzi se drugoga, navodno drugačijega, redovito inferiornog, kulturno zaostalog, koji je stjecajem povijesne nepravde zauzeo naš sveti vjekovni prostor, koji nas ugrožava, koji ima nečasne namjere, koji je druge vjere, koji govori drugim jezikom, koji… lepeza izgovora za mržnju je obilna. A mržnja je dovoljan razlog za sukob, za rat. Svjedoči nam to i veliki Platon (427.–347.pr.Kr.) koji je govorio: “Neprijatelj nije onaj koji nas mrzi, već je neprijatelj onaj kojega mi mrzimo”.
Dakle, treba mrziti, to je nužno to je vrlo često i jedina podloga da se animira puk za bezumno uništavanje, grabež, klanje. Treba mrziti, a mržnja je osjećaj, dakle sfera gdje se napušta razboritost, ratius. To znači prijeći u sferu gdje je individua oslobođena razuma, a time postupci mogu postati nelogični i nepredvidivi. Kako se to stanje mržnje vrlo lako i često postiže na prostorima ovog okruženja, na Balkanu. Luciferovi šegrti su to umjeli izazvati te instrumentalizirati za tobože velike nacionalne ciljeve. Ustvari, radili su za svoje osobne interese i opipljive profite. Perfidno su isplanirali i sofisticirano nametnuli puku skromne prosvjećenosti tako da ovaj misli i prihvati kako je to njegov iskonski osjećaj. A nije da naši “najveći”, “najmudriji” i “najučeniji” sinovi naroda nisu znali što čine.
Povijest nas pak upućuje i na druge vedute. Tako je već Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) govorio: “Uzvišenost nacije, veličina države, prvi i glavni uzrok nesreće ljudskog roda”. Žalosno je i tragično što i danas, poslije groznih tragedija baziranih i pravdanih na «osjećaju» pripadnosti, se ne odustaje od tog i takvog govora i razmišljanja. Nastavlja se ponašanje i djelovanje čija je podloga samo mržnja. A mržnja ne mora biti opravdana. Naime, tu smo, kako je već rečeno, u području osjećaja, a ne razuma. Inducirano stanje falš osjećaja bez osnove, bez smisla, što ne znači da je i bez računice. Mržnja pothranjivana lažnim osjećajem pripadanja “našoj uzvišenoj nacij”, “bogom danom narodu” se lako razbuktava. Napomenimo još i to da su osjećaji stariji od razuma u razvoju ljudskog roda, a time i značajno postojaniji.
Nije mi namjera elaborirati, samo ću navesti jedno drugo stanje, u stvari pandan mržnji, a to je ljubav. To je isto osjećaj i tu smo u području van sfere razuma. Ne, neman ništa protiv ljubavi, ali se i tim osjećajem može manipulirati, rabiti u neprimjerene svrhe. Ljubav nije, ljubav ne može biti opravdanje, a još manje podloga za neke nerazumne akcije. Koliko se puta na sudovima čuje da je netko silovao, maltretirao drugu osobu i to opravdavao osjećajem ljubavi? To isto vrijedi i u društvu kada se, vrlo često, lopovi i zločinci nastoje iskupiti deklariranjem ljubavi prema zajednici, prema vlastitoj naciji, prema državi.
Napredan građanin, univerzalist i kozmopolit, ne može biti nacionalist. Albert Camus (1913.–1960.) govorio je:”Ne mogu nikako biti nacionalist – odveć volim svoju zemlju”. Da, nacionalist nije nikada doprinio ugledu i prosperitetu vlastite zemlje.
Ne bih htio ostaviti dojam da sam totalno bez osjećaja, da sam bezosjećajan pa time i nepodoban za ovu temu. Zato ću navesti neke, samo neke osjećaje koje me sada obuzimaju i prate. Osjećam se prevaren, izigran od velikih nacionalnih mudraca. Osjećanm ljutnju što i dalje ti tipovi misle da sam glup, da ne primjećujem tu njihovu dvoličnost, hinjeno poštenje i glumljenje pameti. Da ne vidim da lažu i kradu, da ne vidim kuda me, kuda nas, vode. (Ivan Pauletta)
P.S. Na tragu gore iznijetog razmišljanja zanima me koja je definicija, odnosno kako se određuje nacionalna pripadnost.
