Automobili koji zimus tijekom poslijepodneva prolaze pored pulske tržnice zastaju ispred pješačkog prijelaza. Njime ulicu prelaze ljudi koji u nabavku ne idu ujutro, nego poslijepodne. Ne čine to zbog toga što su predugo spavali, ili jer im je upravo završilo radno vrijeme. Bioritam tržnice podijeljen je klasno: izjutra je posjećuju ljudi čija se svakodnevica još uvijek odvija ustaljenim redoslijedom. Poslijepodne, kada je kruh upola jeftiniji, a za pet kuna više se umjesto jednog bureka dobiju dva, dolaze muškarci i žene u dotrajalim vrećastim jaknama kineske proizvodnje. Mi,vozači, prisiljeni smo gledati u njih, kako ih ne bi pregazili. Trenutak je to velike nelagode. U svakoj drugoj situaciji odvratili bismo pogled, tako smo odgojeni, takav nam je mentalitet. Siromaštvo, vlastito i tuđe, nužno je skrivati, imperativ je siromaštva da mora biti dostojanstveno i što je manje moguće tjelesno, kao da je riječ o nekom rigidnom crkvenom redu kojemu čovjek nije pristupio s previše entuzijama, ali usrdno prevrće brojanice i zadovljava formu. «Odrastao sam u krajnje siromašnoj obitelji, ali nisam patio», piše na internetskoj stranici svjetski slavnog talijanskog kanconijera Sergija Endriga, sina talijanskog klesara, koji je Pulu napustio u vrijeme kada i likovi iz Ugussijeve knjige «Podijeljeni grad». Njegova majka sluškinja kupila mu je prvu gitaru. Za satove violine nije imala novaca, ali uspjela je skucati za gitaru. Endrigo o siromaštvu govori otvoreno, kao što se običava činiti u slučajevima kada se ljudi iz njega izbave. Mi se nismo izbavili, stoga je nužno da šutimo. Ili, što je mnogo češće, govorimo na zadanu temu. Hoće li Slovenija blagosloviti hrvatski ulazak u Europsku Uniju. Kako na lokalnoj razini funkcionira neka stranačka koalicija. Kako zamišljamo investitore koji će nas spasiti. Ili, prevedeno u vrijeme «Podijeljenog grada», što će o Istri biti odlučeno u Parizu, treba li se prikloniti talijanskim ili slavenskim partizanima, i kakvo točno blagostanje vlada u SSSR-u. A potom slijedi ukrcavanje kartonskih kofera i trošnih stolica i ormara na brod «Toskana», i, kao sporadičan incident, jedan odrastao čovjek koji, kidajući se pod teretom općeg konsenzusa o prioritetu političke nad osobnom stvarnošću, glasno plačući doziva vlastitu majku koju odnosi voda na prekrcanoj barci.
Glad nije političko pitanje. Povremeno to može postati, Može izazvati revolucije. Ali ne u ovoj zemlji. Ovdje glad spada u zazorne teme, teme pretjerano transparentne fiziologije. Govoriti o gladi slično je kao govoriti o vlastitom izmetu.
Po pješačkom prijelazu u centru Pule poluodsutno se vuku ljudi koji su pješacima manje vidljivi, jer pred njima uzmiču po pločnicima, i drže se podalje od zona namijenjenih promenadi. Prema automobilima su indiferetni, to su tek mašine, premda mašine s legitimnom probavom, jer o cijeni njihove prehrane, naftnih derivata, razgovara se, diskutira i analizira iz tjedna u tjedan.
Jedan odrastao čovjek plakao je prošlog tjedna na Šijanskoj cesti. Plakao je od straha. Bio je to poštar kojeg je s mopeda srušio automobil. Ležao je zgrčen uz rub kolnika, potočić krvi ispod glave, vidjela su se leđa u ispranoj odori s vedrom žutom oznakom «Hrvatske pošte», odjeća neadekvatna za temperaturu koja se kreće oko nule. Tresao se, jer je bio u stanju šoka, a bili se i inače tresao, u toj garderobi za rujan u prosincu, nije moguće znati. Možda se uspio do te mjere poistovjetio sa svojom ulogom anđela navjestitelja mirovine u ritama, koji se od vrata do vrata prigrijava alkoholnim parama, da više ne osjeća hladnoću. Posred ceste ležala je njegova torba iz koje su omotnice i pisma poispadale duž bijele kolničke crte. Silovitim udarcem odvojena od svojeg vlasnika, torba je svjedočila o užasu jednog sustava u kojemu novac više ni u simboličnim iznosima ne napušta privilegirane račune. Negdje u vrtoglavoj visini hijerarhije, do te se mjere efikasno i temeljito troši da do hijerarhijskog dna više ne stižu ni oglodane kosti u vidu potrošnog materijala: jedne zimske jakne, jednog novog komada kožne galanterije. Čovjek koji je pregazio poštara u srebrnosivom metalik BMW-u nije kriv za nesreću. Ali to je postalo sasvim svejedno: njuška automobila koji stoji 40 000 eura iznad razjapljene sirotinjske torbe i zablaćenih omotnica. Nedavno je bio rat, navikuti smo da su ljudski životi beznačajni. Na smetlište se mogu baciti ne samo pojedinačni leševi, nego i cijele generacije. Jedini put do dostojanstvenog života stranačke su iskaznice i kriminal, najčešće oboje. «Ljudi bez alata i zanata koji su si osigurali najbolja mjesta po uredima», kaže prije šezdeset godina u «Podijeljenom gradu» o doseljenicima u Pulu iz svih krajeva Kraljevine Ugussijeva majka. Izgleda li Pula danas bolje nego u vrijeme kada se u njoj odvijao Ugussijev «Podijeljeni grad»? Malo bi se tko to usudio tvrditi. Ruševine od bombardiranja su doduše raščišćene, ali centar grada pretvorio se u slam, iz kojeg je većina stanovništva uspjela pobjeći barem do najbližeg predgrađa. Generacija srednjih godina, koja je tamo odrastala, često u prisjećanjima na djetinjstvo spominje glodavce. To je prolazan grad, grad za nuždu, neprekidno osuđen na to da ga naseljavaju i napuštaju. U posljednjih šezdesetak godina taj ritam je postao frenetičan, useljava se i iseljava kao na ubrzanom filmskom snimku. Sudeći po stanju kuća i infrastrukture, privremeni stanari nisu pretjerano zahvalni na gostoprimstvu. Poharani, povremeni grad u jednako povremenoj i poharanoj državi, čija je jedina trajna osobina pljačka i teror sinekura. Zemlje sretnog življenja, jasno, nigdje nema, u malom muzeju egzodusa u Padricianu vodič prstom u zraku naznačuje obrise danas nepostojećih zdanja u kojima su ljudi s broda «Toscana» umirali od smrzavanja. Jedna od pjesama Borisa Marune, naslovljena «San o svjetlu», posvećena je Vladi Gotovcu. Maruna se nakon 30 godina u emigraciji vratio se u Hrvatsku, i od te će se strahovite pogreške spasiti tek nekoliko godina prije smrti, preseljenjem u Čile. Njegov primjer zorno pokazuje kako je jedina gora stvar od izgubljene domovine, ponovno pronađena domovina. Potkraj života bio je veleposlanik. Možda je jedini hrvatski funkcioner koji je, makar u poeziji, u petom stihu «Sna o svjetlu», upotrijebio riječ «glad» u njezinom doslovnom smislu. (Ivan Pauletta)
