Poslije četvrt stoljeća konstantnog neuspjeha u napretku države pokušava se ubaciti novi spasonosni mamac. Kao, ako sada vlada ne uspije, ići će se na veliku koaliciju. Figa, neuspjeh nije rezultat loših ili manje loših, malih ili većih koalicija, već nešto posve drugo i drukčije. Treba se upitati zašto vlade ne uspijevaju, zašto ih ovaj narod i dalje uporno bira?
Ako ne bude, a do sada nema zajedništva i ako se ne pristupi poslu s više odgovornosti, znanja, predanosti, radišnosti i poštenja, nema te koalicije koja će spasiti zemlju.
Vjerojatnost, da se takvo nešto ovog časa postigne tj. zajedništvo i sloga u velikoj koaliciji, moguća je samo kao fantastika.
Trebalo bi početi iz početka. Ne iz početka hrvatske države, taj “početak” je već više puta iznevjerio sam sebe. Mislim, iz početka sređivanja stanja u ovom društvu. Nekoliko je osnovnih elemenata koje treba obraditi da bi se uopće moglo početi i učiniti posao vrijedan truda. A posla ima puno, važnog i neodgodivog.
Prvo treba početi educirati ovaj poprilično zaostali narod. Naprosto je opipljivo kako je ovaj narod skučen u temeljnim naprednim društvenim uzusima i u kulturi. Narod mora uvidjeti što je dobro za njega i za napredak, a što je sporedno, nevažno ili pak štetno. Mržnja prema susjedima je jedno od tih štetnih zala. Nepotrebna je i zaostala. To ne bi bilo spomena vrijedno da se država nije gradila upravo na tom elementu, na mržnji. A u vremenu mržnja samo raste. Mrzi se državni susjed, pa se mrzi bližnji koji ti nije po volji, na red dolazi vlastiti narod te vlastiti rod. Mržnja je bezgranična i sveobuhvatna.
U europskoj povijesti ima niz primjera suradnje gdje su ranije carevali mržnja, netolerancija i sukob. Nordijske zemlje su se poslije niza ratova razdvojile i sada su primjer suradnje. Taj prijelaz iz stanja rata u mirnu i uspješnu suradnju je omogućila kultura suživota. Poseban je i značajan primjer Francuske, koja je u nedalekoj povijesti ratovala sa Španjolskom, Engleskom, a napose s Njemačkom uz povremene čarke s Italijom. Sada je zemlja Gala u vrlo dobrim odnosima sa spomenutim državama, s državama svog okruženja. To je ujedno i njena najveća garancija za mir i sigurnost, te nužan element za napredak.
Drugi element potreban za razvoj je eliminiranje lopovskog i kriminalnog, kao i neodgovornog ponašanja u državi i na državnoj razini. Ta kultura grabljenja tuđeg prešla je svaku granicu podnošljivosti. Ima niz primjera gdje su neke osobe, a naročito vodeći ljudi u zemlji zamračivali i otimali ono što im ne pripada. To treba odmah, bez odgode sanirati. Mora se vratiti opljačkano i strogo kazniti počinitelje. Ako se to odmah ne učini, a već se dobrano kasni u tome, nema napretka. Pored fizičke štete takvo ponašanje enormno šteti percepciji države i njenog naroda u svijetu.
Nedavni krvavi građanski rat je još više udaljio balkanske zemlje, koje su, ne samo fizički već i povijesno-tradicijski, kulturološki, ekonomski, prometno, i energetski upućene jedna na drugu. Miru i dobroj suradnji nema alternative. Mržnja koju neki pospješuju a nitko je ne gasi, ide na ruku samo zločincima i moralno nakaradnim tipovima.
Da se to postigne političke stranke i narod koji ih bira moraju promijeniti ponašanje. Poslije ovih zadnjih izbora treba usuglašavati radne programe a ne podjelu fotelja i beneficija. Treba pokazati i dokazati da netko brine o državi, o zajedništvu. Ako toga ne bude, piši kući “propalo”.
