Nakon što je bivša uprava HNK Ivana pl. Zajca nakon 7 godina napustila funkciju na površinu su počele isplivavati razne stvarčice koje su ex. intendanticu Nadu Matošević Orešković i ex. poslovnu ravnateljicu Anu Lučić vinule u razine najvećih stručnjaka tajnih službi, psiholoških profilera, te ekonomsko financijskih forenzičara. Stvorile su, naime, dojam kako je sve u redu, a silne nepravilnosti jednostavno nije vidio nitko.
Niti stručno, nadasve akademski etično i moralno Kazališno vijeće, niti iskusan gradonačelnik od naroda izabran koji besprijekorno vodi ovaj grad godinama, niti gradska ekspozitura – Odjel gradske uprave za kulturu, čije su plaće srednjim, višim, visokim i najvišim te mega i giga visokim stručnjacima zaduženim za kojekakve djelatnosti promicale su sve te nepravilnosti, a čije su godišnje plaće svojedobno iznosile gotovo 75% sredstava Javnih potreba u kulturi Grada Rijeke. Nešto su zamjećivale samo rijetke neznalice iz Gradskog vijeća koje su iskusni, u maniri lijepe demokracije, s (pod)smješkom ostavljali bez teksta s obzirom na kreativnost iznalaženja odgovora na jasno postavljena pitanja.
Jedno od tih jasnih pitanja jeste: Postoje li mišljenja kazališnog vijeća (KV) koja uz programska i financijska izvješća najmanje dva puta godišnje intendant podnosi osnivaču sukladno članku 34. Zakona o kazalištima (ZOK)? Isto je i odredba članka 13. Statuta HNK (i starog i novog). Sukladno članku 33. KV je „dužno pisano izvjestiti osnivača o razlozima usvajanja, odnosno neusvajanja izvješća.“ Slično propisuje i Statut HNK u članku 12. (i prema starome i novome Statutu).
Kako smo pisali u siječnju 2013. prema tadašnjem rješenju Službenika za informiranje Grada Rijeke stoji kako: „Grad Rijeka ne posjeduje izvješća Kazališnog vijeća od 2007. do danas.“ Dakle čak niti izvješća, a kamoli mišljenja o istima.
Upitom sam se izravno obratio HNK 02. veljače 2015. kao i pročelniku Odjela za kulturu Ivanu Šararu. Kako dva dana od Odjela nisam dobio ikakav odgovor sukladno Zakonu o pravu na pristup informacijama obratio sam se i Gradu.
Nakon prvotnog promtnog odgovora iz HNK u rujnu 2014. kada su i zapisnici objavljeni na webu kazališta, te mogućeg ukaza kako se stvari ipak mijenjaju, ovaj put ispoštovan je odgovor na zadnji dan zakonskoga roka. A u odgovoru stoji: „Kazališno vijeće prilikom razmatranja i donošenja programskih i financijskih izvješća svoja mišljenja iskazuje u sklopu odluka ili zaključaka kojima usvaja ta izvješća ili mišljenja iskazuje neposredno prije donošenja odluka/zaključaka što je sadržano u zapisnicima Kazališnog vijeća od 2007. do danas.“ Te su pobrojani mnogi datumi, mnogih zapisnika koje i sami možete pronaći na webu.
Odgovor je više nego fascinantan! Konačno je jasno kako mišljenja kao posebni pravni akti ne postoje. Oni su prema odgovoru pravnika HNK Miroslava Langa iskazana i odlukama ili zaključcima zapisnika. Ako je tome tako, zašto onda odluke, zaključci, negdje i rješenja egzistiraju kao zasebni akti, a mišljenja ne? Sukladno članku 48. Statuta HNK „Zapisnik sadrži osnovne podatke o radu na sjednici, iznijetim prijedlozima, o sudjelovanju na raspravi te o donesenim odlukama.“ U isti se unosi i rezultat glasovanja o pojedinačnom predmetu.
Dakle, stvar je jednostavna: potrebno je donijeti programsko i financijsko izvješće uz mišljenje (ZOK, Statut) na način da se donese odluka (Statut)!
Već u odgovoru iz HNK vidimo da su ponekad donesene odluke, a ponekad zaključci! Zašto? Kakva je razlika? Kada je i zašto odlučeno da se donese odluka, a kada zaključak? Je li donošenje zaključka o programskim i financijskim izvještajima protivno Statutu?
A što piše u zapisnicima i što je sve donošeno? Ovdje ću iznijeti samo dio, koga zanima šira slika, može sam pogledati zapisnike na stranicama HNK. U rijetkim slučajevima uistinu je i bio ispoštovan čl.48. Statuta, ali to se kvalificira kao sudjelovanje u raspravi. Mada je i u takvim sudjelovanjima bilo zanimljivih iskaza.
06. svibnja 2008. donesena je tako odluka u kojoj se prihvatilo i usvojilo Programsko izvješće o ostvarivanju kazališnog programa za razdoblje siječanj – ožujak 2008. i kojom se prihvatilo i usvojilo Financijsko izvješće o poslovanju Kazališta za razdoblje siječanj – ožujak 2008. U njemu nema nikakvih zapisa o sudjelovanu člnova KVa u raspravi osim prijedloga predsjednika KVa Elvia Baccarinia da se izvješća „usvoje jednim, a ne odvojenim glasovanjem po svakom izvješću posebno:“ Kako bi se u toj situaciji moglo jedno izvješće usvojiti, a drugo ne? Da ne govorimo kako odluka sadrži i niz konstatacija!
23. srpnja 2008. usvaja se odvojene odluke.
07. studenog 2008. donesen je zaključak kojim se usvaja izvješće o početku kazališne sezone za koje nije jasno je li doneseno većinom glasova ili jednoglasno čime je prekršen čl.48. Statuta.
20. veljače 2009. počinje se pojavljivati praksa koja će kasnije biti sve češća, a svodi se na formalno pisanje zapisnika u kojemu se vidi kako članovi KV tog trena dobivaju materijal, potom govore članice bivše uprave, a isti kasnije donose odluke i zaključke. Onda su se u 2014. čudili kako su bili mogući previdi. Tada se u zapisniku pojavljuje još jedan novi naslov: financijsko izvješće (završni račun)! Je li završni račun ujedno i financijsko izvješće?
30. ožujka 2009. raspravlja se o Izvješću o ostvarenju programskog poslovanja!
23. travnja 2009. raspravlja se o Izvješću o financijskom poslovanju.
27. svibnja 2009. o izvješću o kazališnoj sezoni, ali u zaključku nije usvojeno isto već konstatacija stalnoga rasta broja predstava, pretplata, posjetitelja zahvaljujući intendantici, a sve „u vremenu teškog stanja u domaćem i svjetskom okruženju…“
24. studenoga 2009. razmatra se izvješće o ostvarenju kazališnog programa s posebnim osvrtom na premijerne izvedbe…
19. veljače 2010. točka dnevnog reda je donošenje završnog računa…
16. travnja 2010. donosi se odluka o prihvaćanju i usvajanju izvješća o poslovanju…!
20. svibnja 2010. pak donosi se zaključak kojim se usvaja izvješće intendantice o uvjetima financijskog poslovanja…
24. lipnja 2010. novi zaokret. Donosi se zaključak kojim se prihvaća (ali ne i usvaja!) statističko izvješće o ostvarenju programa… što je suprotno Statutu čl.12. i ZOKu čl.33. u kojemu je iste moguće samo usvojiti ili ne.
09. srpnja 2010. financijsko izvješće „brani“ Ana Lučić koja prema popisu prisutnih nije nazočila sjednici! Tada je donesena odluka.
I kada pomislite da ne može biti luđe…
30. studenoga 2010. donosi se zaključak kojim se prihvaća (ali ne i usvaja!) statističko izvješće kao i način na koji se prikupljaju i vode statistički podaci. U raspravi o istome „zaključeno je da se nezavidna i ekonomska situacija odražava i na statističke podatke.“ Opet kršenje Statuta i ZOKa!
26. siječnja 2011. obrat. Ovaj put putem zaključka je samo usvojeno (ne vide se podaci o prihvaćanju) izvješće o realizaciji programa prvog dijela kazališne sezone…
24. rujna 2012. kreativnost dolazi i dalje do izražaja. Raspravlja se o programskom izvješću, ali: „ovo izvješće je podijeljeno na Statističko izvješće i Projektno izvješće koje sadrži financijsko izvješće po pojedinim kazališnim projektima…“, a isto je obuhvatilo financijsko i programsko izvješće. Na sjednici se upozorava o povjerljivosti materijala. Zaključkom su oba izvješća primljena na znanje što je suprotno Statutu čl.12. i ZOKu čl.33. u kojemu je iste moguće samo usvojiti ili ne.
31. svibnja 2011. prihvaća se pak informacija o financijskoj situaciji…
30. lipnja 2011. putem zaključka prihvaćaju se statistička izvješća za kazališne sezone 2007/2008; 2008/2009; 2009/2010; 2010/2011. Iz istih su „razvidni (…) kontinuirani napori svih zaposlenih u kazalištu.“ !!! Kako?!
10. listopada 2012. ponovno nije vidljivo je li odluka donesena jednoglasno ii većinom…
27. studenog 2012. raspravlja se pak o izvješću o realizaciji i broju posjetitelja sezone 2007/2008 do 2011/2012 i Festival Riječke ljetne noći od 2008. do 2012.
Itd… itd….
Inovativnost različitih nazivlja kojekakvih izvješća je zapanjujuća. Svašta se tu nazivalo, samo najmanje onako kako je propisano zakonom.
U zapisniku od 21. prosinca 2012. KV izravno demantira ono što stoji u odgovoru o mišljenjima u veljači 2014. Tada se raspravljalo o „javno izloženim sumnjama gospodina Danka Švorinića, vijećnika Gradskog vijeća Grada Rijeke, kako Kazalište zajedno s Kazališnim vijećem ne ispunjava sve svoje obveze.“ Tada je određen upravo Miroslav Lang kao osoba odgovorna za pripremu svih materijala. „Također se predlaže da pored zapisnika sa sjednica Kazališnog vijeća na kojem se usvaja programsko i financijsko izvješće sastavi i odluka s obrazloženjem.“ Jesu li kasnije iste donesene?
A što je s Gradom? Nakon tvrdnji iz 2013. promjena percepcije. Službeni za informiranje me je obavijestio kako su svi zapisnici KVa postavljeni na web stranice Kazališta, „a u kojima su sadržana i tražena mišljenja…“.
No, i pored svega ovoga najzanimljivija je sljedeća činjenica. Danko Švorinić je na održanoj 13. (tematskoj) sjednici ODBORA ZA KULTURU, Grada Rijeke 30. siječnja 2015. citirajući ZOK: „Osim izvješća iz stavka 1. ovoga članka, osnivaču se obvezno podnosi i programsko i financijsko izvješće o ostvarenju protekle kazališne sezone. Izvješća podnose intendant, odnosno ravnatelj, uz obvezno dostavljanje mišljenja kazališnog vijeća.“ Izravno uputio pitanje Ivanu Šararu i Elviu Baccariniju „Da li je to do sada rađeno iz perspektive KV? Da li ih imate.“ Obojica su odgovorili potvrdno. Baccarini je samo ustvrdio kako ne može biti siguran jesu li isti dokumenti poslani, jer ih osobno nije nosio na poštu. Svi detalji su u tekstu 8 godina samoće Kazališnog vijeća HNK Ivana pl. Zajca.
Dakle, ako su krajem siječnja tvrdili da mišljenja postoje, da su ih vidjeli, kako 15tak dana kasnije istih jednostavno nema? Već su ista navodno začahurena u zapisnike. Zašto na sjednici Odbora nisu rekli da su ista sadržana u zapisnicima. Nažalost, ove dvije situacije, istovremeno, ne mogu biti istinite. Pametnome dosta.
Slijedeće je pitanje kome služi obrana i opstanak ovakvog (prema vlastitim izjavama na navedenoj sjednici Odbora) nestručnog KVa? I tko više tu koga? U gradu u kojemu jedino možeš biti ono što želiš pod maskom (primjerice voditeljice neke ustanove vrhunske tajne agentice), kao maškara, fikcija, lažnost… nije ni čudo da maske teško padaju. Jer pitanje je što iza te lažnosti, nakon toliko maskiranja ostaje? Praznina? (zvonimir peranić – dayline.info)
