Sv. Vid nebeski je zaštitnik grada Rijeke, a Vidovdan je jedan od najvećih blagdana Srpske Pravoslavne Crkve, k tome i povijesni nadnevak, kada je, primjerice, započeo i završio Prvi svjetski rat. Vid je zajednički Riječanima i našim sunarodnjacima srpske nacionalnosti. To je ono što nas u tradiciji i simbolici spaja, što nam je zajedničko.
Naš je grad jedinstven, što se hrvatsko-srpskih odnosa tiče, i po tome što je Antun Mihanović stihove Horvatske Domovine, danas službene himne Lijepa naša napisao u zgradi gdje se danas nalazi restoran Peking Wok na Jadranskom trgu, a uglazbio je Srbin Josip Runjanin. To bi mogla biti plodonosna poveznica u traženju i nalaženju identiteta ne samo riječkih već i hrvatskih Srba u smislu da nam je Domovina zajednička, baš kao što je to rekao i jedan od najvećih umova i izumitelja u historiji Nikola Tesla, poznat po krilatici da se ponosi svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom.
Drugo po čemu je Rijeka posebna jest i to što je u našem gradu otkako je neovisne (i tada, baš kao i danas, ne baš previše demokratske) pokrenut prvi list na srpskom jeziku u Hrvatskoj. “Pčelica”, časopis za djecu, čija je pokretačica i glavna urednica bila Tatjana Olujić-Musić, nekadašnja glavna urednica Radio Rijeke. Drugi povijesni događaj kojim se može ponositi grad na Rječini.
Pitanje nacionalnog osjećaja prvorazredno je kulturno pitanje ponajprije. A vrh kulture svakog naroda je njegov jezik. Glede hrvatskih Srba, i oni su osjetili pogubni učinak “jugoslavenštine” u jezičnoj politici. Nestankom umjetno zajedničkog hrvatsko-srpskog, kada su se Hrvati okrenuli svojim specifičnostima i arhaizmima, prirodno je da Srbi u Hrvatskoj pronađu sebe i u svojem jeziku, a prvenstveno pismu: ćirilici!
U Rijeci je najavljeno skoro, uz pomoć Republike Srbije, otvaranje Srpskog kulturnog centra. Moglo bi to biti novo mjesto okupljanja, najprije upoznavanja, pa i širenja kulturnih različitosti. I specifičnosti. Riječki, pa i Srbi u Hrvatskoj su u, po meni, također umjetnoj, dilemi. Izboru izmedu domovine Hrvatske i otadžbine Srbije. Rješenje je uzeti najbolje za budućnost od obaju tih tradicija. A što se Hrvata tiče, podsjetio bih na riječi Stjepana Radića koji je jednom zgodom izjavio da voli Srbina za brata, a ne za gospodara. Na znanje i ravnanje. (Giancarlo KRAVAR)
Ne 2. memorandumu SANU-a.
Joše jedan dobar članak koji mi se sviđa ! Bravo !
Giancarlo Kravar postao veliki pobornik međunacionalne tolerancije , a početkom 90-tih jedan od žeščih hdz-ovih šovinista koji su uglavnom pljuvali po drugim nacijama. Eto Kravar se pokazao i kao stručnjak po pitanju svetaca, pa očito nezna da je Sveti Vid prije svega ekumenski svetac, koga štuju i katolička i pravoslavne crkve i da ga se slavi posebno u slavenskim zemljama , gdje je bio substitut za slavenskog boga Svantovida u doba pokrštavanja .
Kravar prvo nešto nauči pa onda piši kolumne
A moglo bi konačno već i bez tih ideoloških priča o braći, a koje su započele 1918.U tom braku zna se tko je jašio, a tko je bio konj za jahanje. Inače, ljubiteljima bratstva i jedinstva treba spomenuti da ako su nam Srbi braća, onda su nam i braća Rusi,Poljaci,Česi i drugi slavenski narodi, a u životu ni rođena braća nekad nisu braća u suživotu, tek toliko o ostacima prošlosti i lažima.