Tri avanturista iz Rijeke okupljena u ‘tim Alan Ford’ sudjeluju na svjetski poznatom Mongol Rallyju od 16.07.2016 – 10.09.2016. na relaciji London – Ulan Ude u Rusiji. U YUGU!Gdje smo sada? S obzirom da ovo izvješće pišemo već par dana, sada smo u Ufi. Evo nas ispod Urala i kroz sve aspekte ulazimo u Aziju. Wooohoooooo! Spavali smo u hostelu u kojem radi prava hladna i vrlo suzdržana Ruskinja. Ona se na Jadranu od ugostiteljstva ne bi kruha najela. Takvi su Rusi općenito na prvu. Ne svi, ali dobar dio da. Cijela priča s njihovim ugostiteljstvom je krajnje amaterski skrojena i dosta često neorganizirana. Ne možete vjerovati kako to ponekada izgleda bizarno. Npr. kad smo prešli granicu nakon 5 sati kiseljenja na njoj i ušli u Rusiju napokon došli smo do nekon restorana i odlučili odahnuti i napuniti prazne i vrišteće želuce. Prije toga smo jedva uspjeli podići novac s bankomata jer zamislite čuda, oni tamo nemaju mjenjačnice i to rade banke, a šalter koji mijenja lovu se zatvara prije ostalih (?!). Barem tamo, nedaleko od Kurska gdje smo mi bili. Opet nailazeći na hladnu, rezerviranu indiferentnost spram svega što ih se pita, obraćamo se obitelji Roma koji nam pomažu s najiskrenijim smješkom i upućuje nas dalje prema restoranu. I sad kreće čuđenje. Restoran je to dosta velik, za svadbe, a takvo je i uređenje. Glazbe nema. Ljudi još manje. Čujem odjek svojih stopa po ulaštenom podu dok tražim neki stol u kutu. Jedno „Zdravstvujte“ mladoj i zgodnoj konobarici i zauzvrat dobivam kimanje glavom i pratnju hladnim pogledom do kraja stola. Pridružuje se šef ili menadžer, što je već, pozdravlja nas sa smješkom i pita nas što želimo popiti/pojesti. Nabraja on tu svega i svačega i pritom je nekako finiji i uglađeniji u svojim kretnjama. Možda je radio već negdje po Europi ili tako nešto u ugostiteljstvu. Takav dojam smo dobili. Kolegica mu je sušta suprotnost s druge strane. Sjetim se ja odjednom opet da je tu nekako tiho. Baš pretiho. Pa nisu karmine. Pitam ga može li uključiti radio ili nešto i on kima glavom. Sad kreće smijeh. Uključi on cijeli set računala i gigantskih zvučnika i vrti po playlisti. Preskače Whitney Houston i „Ken lii“ i dolazi do nekog ruskog popa. Ali kakvog popa? Ej… To je neka mješavina house, dance, techno beata s ritmom potresujke koji može funkcionirati samo, ako se pojača na preko 100 decibela. Vidi on da to nama ne prija baš pa odlučuje smanjiti malo, ali line-up ostaje isti. Mislili smo mi isprva da je to izuzetak, ali dosad se ispostavilo da restoranima, a ponekad i barovima diljem ruske stepe i ogromnih prostranstava glazba nije imanentna. Jučer smo posjetili jedan restoran u Ufi koji je apsolutno predivan (Ali nalazi se u robnoj kući bez ikakve reklame ispred ili bilo čega što bi dalo naslutiti da se radi o restoranu). Unutra tišina. Opet niti jednog gosta. Nas tri i jedan srednjovječni lik koji je priča sam za sebe. Kad smo pogledali cijene shvatili smo zašto je restoran prazan i radi pristojnosti prema lokalcu koji nas je tu doveo odlučili pojesti samo salatu. On nije ništa htio. A mogao je. Ime mu je Salavat i čudan je on svat. Naišli smo na njega lutajući parkom u Ufi kad nam je prišao i krenuo citirati Puškina. Nje ponjimajet na angliski pa smo morali na ruskom. Samo jedno – nismo ga se mogli riješiti do kasnih večernjih sati. Prošli smo cijeli dijapazon emocija s njim, od urlanja od smijeha do potpunog gađenja i ljutnje. Sve u svemu lik je totalni kralj i žao nam je bilo na kraju što tužan odlazi od nas shvaćajući da ne želimo da s nama ide po barovima, ali bilo nam je to jedno… Pa… Vrijedno iskustvo. ☺ Par crtica o Salavatu koji zaslužuje sam cijelu brošuru uputa na svim jezicima kako se ponašati u njegovoj blizini i što očekivati od njega, but we don’t have so much time at the moment, stoga: Prišao je citirajući Puškina i krenuo mljet o Hrvatskoj i Jugoslaviji. Od tog momenta za njega smo bili Hrvati, Srbi, Jugoslaveni, Slovenci… Ma sve. Odlučio je pokazati nam prethodno navedeni restoran, ali pojma nismo imali da se i on osjetio pozvanim. Neka, mislimo si mi. Simpa je. Osim njegove čudne pojave (kapa na kojoj piše zelenim slovima Salavat, raskopčana košulja, prljave kratke hlače i šlape) još čudnija je bilo njegovo ponašanje. Salavat ne mari za semafore niti za voznu infrastrukturu. Njemu se nije dalo čekati bus 5 pa je odlučio zaustaviti prvi auto na cesti, ponudio mu 100 rubalja da nas poveze do restorana i bez za…ancije, upalilo je. Ušli smo u toliko prljav auto da sam se kasnije morao brisati i natiskali se ko sardine unutra. Doveo nas je van centra do već spomenute staklene robne kuće koja ničim nije odavala dojam da uopće radi već godinama. U restoranu je zatražio malo glazbe i da pozovu direktora. Konobari očito pojma nemaju o kome on uopće priča i gledaju ga u čuđenju. On je ustrajan da zovu direktora i ne odustaje. Kreće glazba, a Salavat krene plesat ko veliki! Znate kako bizarno, a opet s dozom divljenja izgleda kada već stariji čovjek krene plesati hip hop i breakdance!? Digao je cijelo tijelo na ruke i krenuo se vrtit, misleći da će napraviti helikopter, ali sila teža je zadala mat potez i Salavat se srušio na leđa koliko je dug i širok uz gromoglasak prasak. Žao mi je što to nismo snimili jer bi bila genijalna snimka, ali opet… Ma bitno je da nije ništa slomio. Lud čovjek. Doslovno. Uzima nam dlanove i kreće nam govoriti koliko djece ćemo imati. Koliko pitate? Hahahah nećemo reći, ali Hrvatska neće ostai bez podmlatka uz nas. 😉 Nakon restorana, prati on nas i dalje. Razgovaramo o svemu i svačemu, Salavat melje li ga melje, a ja ga ne mogu pratiti. „Staljin ne rasprodajet Rosiju, Jeljcin da, Putin da!“ podučava nas Salavat. Odjednom stvari postaju naugodne. Salavat odlučuje da nam mora naći žene, prave ruske žene i majke naše mnogobrojne djece. A možda i samo zabavu za jednu noć. Tko će ga znat. Ulijeće samim i ženama u grupi i prodaje nas. „Maja druzja z’ Horvatije i Serbije, zdjes adin den i očenj krasivi maladjeci…“ Itd. Njima neugodno, vuče ih za ruku i govori kako bi se trebale zabaviti s nama, nama još neugodnije. Par sati kasnije na glavnom trgu je obilazio od stola do stola gdje su sjedile djevojke i nagovarao ih da se pridruže našem. Mi smo do tad već oguglali da se nismo ni crvenili već smo i mahnuli i smijali se. Ali bilo je naporno… Mnogo… U dućanu je otimao stvari Marinu i meni jer nije htio da trošimo lovu na ono što on smatra da su gluposti. Povikao je u redu za blagajnu: „Uvaženi Liudi, maja druzja z Jugoslavije eta zdjes i u ih ne vremja potomu što oni dolžni rabotati…“ Kako je već išlo, ali htio je svoju družbu iz Jugoslavije provesti preko reda jer smo mladi ljudi koji rade i nemaju vremena. 😀 Mi ga smirujemo i kažemo da se smiri, ali on ne odustaje. Pomislili bi neki da ga se nismo pokušali riješiti, ali varate se. Na sve načine. Baš na sve. On je samo išao za nama i govorio random ljudima koji su mu izgledali kao muslimani salam aleykum, aleykum selam. Kralj. Kad smo mu pokušali izravno objasniti da želimo biti sami, naljutio se i krenuo govoriti kako nismo dovoljno dobri za njega u našoj „fensi“ odjeći i s laptopom hodajući okolo. No ni tad nije odustajao. Čak štoviše, postao je posesivan. Ne daj Bože da je netko drugi s nama prozborio koju riječ jer bi tad postao bezobrazan prema toj osobi. Nema veze. Sve u svemu Salavat je naš dobri duh koji ne zna kad se vratiti u svjetiljku, ali zato zna nasmijati i šokirati ljude kako to i priliči Salavatu, našem čudnom svatu.
Uz navedene, ostale zanimljivosti o Rusiji dosad: Ljudi nemaju para, ali imaju zlatne zube. Primjetio sam da što su ljudi bogatiji to više zlatnih zubi imaju. Kao da je to stvar statusa i prestiža. Barem tu po selima i zabitima. Ljeto je, ali nosi se krzno i osmjeh od milion dolara. Znate kako to jezivo izgleda kada vidite par koji sve zube imaju zlatne. WTF??
Prema navedenom članku 2012. Rusija je oborila svoj vlastiti dotadašnji rekord u izvozu suncokretovog ulja (https://hr.rbth.com/articles/2012/12/17/rekordni_izvoz_suncokretovog_ulja_iz_rusije_16745). Zaista, prolazeći ruska prostranstva jedino što smo uz travu vidjeli su beskrajna polja suncokreta. Sve je žuuuuuuuuuuuuto! Predivno. Diže energiju, moram priznati.
Na benzinskim pumpama prvo platite, a onda tankate. Zašto? Pojma nemamo, ali kažu da je to zbog čestih krađa. Rusi su općenito dosta nepovjerljivi i svi nam kažu da ne smijemo „doverit“ (vjerovati) svakome. Ne želimo ni razmišljati o tome da nam svemir ne bi upravo to i dao pa ćemo rađe biti mladi, glupi i nasmješeni, ali s prikrivenom dozom opreza.
Ceste su sjajne. Između gradova barem. No čim stupite čak i na pumpu ili skrenete na sporedan put počinje potresujka. Auspuh Artija je 10 cm iznad tla i nerjetko zaribamo pa stanemo, uplašeni pregledavamo, s olakšanjem ustanovimo i peljamo dalje. O cestama unutar gradova nemamo najbolje mišljenje. Loše su. Osim u Ufi. U Ufi su ceste sjajne. Ali i sama Ufa je sjajna.
Ufa je prvi grad nakon granice s Ukrajinom koji nas je ostavio bez teksta. Ogromne, široke i duge avenije i ulice su njeno obilježje kao što je slučaj s većinom ruskih gradova. Obilježje komunizma i megalomanije koja je tada vladala. Ima to i svoju praktičnu ulogu. Osim toga prostora je mnogo pa što se ne bi širili. Ono što nas je najviše zaprepastilo je činjenica da su te odvratne komunističke građevine potpuno renovirane, dodano je par detalja, tipa njihovih pletera i ornamenata i etogac! Grad postaje predivan i sjajno se uklapa s modernim građevinama. Ufa izgleda kao moderan grad po mjeri čovjeka. To se može i kod nas napraviti. Zamislite ružne nebodere u Rijeci s obnovljenim fasadama i diskretnim uzorcima ili slikama? Odmah sve izgleda deset puta bolje. Koliko smo čuli ovdje svi stanari moraju primarno voditi računa o svojoj fasadi. U Ufi, barem ne u širem centru, nema ružne i zapuštene zgrade. Možda bezlične u najgorem slučaju, ali fasada je na mjestu.
Noćni život: Kakvi Rusi takav noćni život. Hladan i suzdržan. Barem ovdje. U Moskvi sam bio i znam da nije tako, ali s druge strane u Moskvi su nam lokalci rekli da van u klubove izlazi većinom mafija i prostitutke. Kada uđete u klub i pored vas frajer vuče bijelo na stolu pod normalno kao da vi pijete vodku onda se zapitate jesu li bili u pravu. Policija, svi policajci redom s dugim cijevima, radi raciju usred kluba i ne osvrće se na masu droge po stolovima već ulazi u wc, premlati tipa i baca ga na cestu. Nakon toga se s jednom od prostitutki upućuje u obližnji stan i policajci se samo izmjenjuju. Vidio na svoje oči. Ali to je Moskva. Ovdje je priča suprotna. Ovdje je tišina. Nedjelja je i nema psa na cesti. Nula! Na svu sreću nakon Salavatova smo upoznali par konobara iz kafića na glavnom trgu s kojima smo se uvalili u ćakulu pred ljubomornim očima Salavata. Jednog dečka smo pozvali van i on je pristao. Odveo nas je u precjenjeni i preskupi pub zvan „Sherlock Holmes“ koji je zaista predivno uređen u tom viktorijanskom engleskom stilu. Njegov otac, vozač taksija koliko sam uspio zapamtiti, dolazi do nas i priča nam o balkanskom restoranu u koji se sad upućujemo dok završavam ovaj izvještaj. Zamislite to, balkanski restoran na pola kontinenta u srcu Rusije! 😀 Jedva čekamo. Ali da. Noćni život. Nakon puba odlazimo po naputku konobarice u jedan drugi bar u blizini. Ne moram ni napomenuti da niti u Sherlock Holmes-u ni u drugom baru „Easy speaking“ nije osim nas bilo više od četvero gostiju. Strašno. Kažu nedjelja je i ljudi sutra rade. Errrmmm da. I na balkanu je. Pa sve radi od 0 – 24. 😉 Neka, mi to tako volimo, a voljeli bi i ljudi ovdje. Nakon barova išli smo prema kući, ali smo Marino i ja naletili na grupu mladih studenata kako piju u jednom parku. Sami. Nigdje nikoga. Odlučili smo im se pridružiti, a kasnije su došli i drugi. Svi mladi od 18 – 20 godina i sa velikim životom u očima. Materijal, materijal, novac, novac. Sluša se rap, ruski i onaj strani koji je davnih dana izgubio smisao rapa reći će svaki iskusan reper. Ukus glazbe im nije diskutabilan – jednostavno ne valja, ali ide ruku pod ruku s njihovom životnom filozofijom. Neki studiraju i van Ufe, jedna lijepa djevojka koja je zapela Marinu za oči u Sankt Peterburgu, a dvoje čak i u Češkoj. Znaju engleski otprilike i Marino i Alex su napokon odahnuli što se komunikacije tiče. Primjetili smo da je kod svih Rusa stavljen naglasak na materijal i na novac. Ne čudi to. Kada ste kao narod genetski isprogramirani i naučeni na patnju, glad i borbu za preživljavanje u sirovim uvjetima, nekako je normalno da želite sebi i svojima priuštiti što lagodniji život. Svi to želimo. Ali ovdje je to za nijansu gore. Nekima je to doslovno jedino bitno. Sjetite se djevojke iz L’viva. Međutim, topli su. Rado pričaju i susretljivi su. Nisu oni toliko mlađi od nas, ali imamo filing da dolazimo iz različitih svjetova. Ok, da, dolazimo, ali danas je svijet globalno selo. Nas zanima i vlastita nadogradnja, učenje radi učenja samog, a ne samo radi statusa, titule i kasnije love. Nas zanima duhovnost. Nakon dubljeg grebanja shvaćamo da zanima i njih i da nije sve tako crno i bijelo kako se prikazuje, ali društvo je postavilo neke čvrste standarde i normalno je da se ravnaju po tome. Za kraj im pokazujemo im Hrvatske i apsolutno su očarani. Imaju i zašto biti. 😉
Umiremo od gladi, idemo jest u naš balkanski kutak i čujemo se kroz par dana. Kupit ću novu sim karticu od MTS-a jer se ispostavilo da Tele 2 jednako kvalitetno ne radi ni u Rusiji kako i u Hrvatskoj. Doviđenja Ufa, hvala ti na svemu i vidimo se opet!
Pozdrav naši dragi alanfordovci, pratite nas i dalje.
P.S. Ne zamjerite na tjedan dana odmaka od javljanja, ali zaista smo žurili, spavali u šatoru (pogledajte slike. Točnije, pokrili smo se šatorom jer smo zaboravili šipke. -_-) i vodili život na cesti k’o Mad Max.
