Home Vijesti Timothy Snyder (Sveučilište Yale): Kako će završiti rat u Ukrajini

Timothy Snyder (Sveučilište Yale): Kako će završiti rat u Ukrajini

259
0

Piše: Timothy D. Snyder (Sveučilište Yale) je povjesničar koji se specijalizirao za povijest srednje i istočne Europe.

Ponekad mijenjaš okolnosti, a ponekad okolnosti mijenjaju tebe

U početku nitko nije mogao zamisliti da bi mogao početi rusko-ukrajinski rat. A ipak je počelo. I sada, nitko ne može zamisliti kako će to završiti. A ipak će doći kraj.

Rat je u konačnici stvar politike. Činjenica da Ukrajina pobjeđuje na bojnom polju je važna jer Ukrajina vrši pritisak na rusku politiku. Tirani poput Putina pokazuju određenu fascinaciju, jer ostavljaju dojam da mogu raditi što žele. To, naravno, nije istina; njihovi su režimi varljivo krhki. Rat završava kada ukrajinske vojne pobjede mijenjaju rusku političku stvarnost, proces za koji vjerujem da je započeo.

Ukrajinci su se, priznajmo, pokazali zapanjujuće dobrim ratnicima. Izveli su niz obrambenih, a sada i ofanzivnih operacija koje bi se rado nazvalo “udžbeničkim”, ali istina je da ti udžbenici još nisu napisani; a kada budu napisani, ukrajinska kampanja će dati dobre primjere. Učinili su to s dozom mirnoće i strepnje, čak i dok su njihovi neprijatelji činili užasne zločine i otvoreno vodili kampanju za uništenje ukrajinske nacije.

Trenutno, međutim, imamo određene poteškoće vidjeti kako Ukrajina dolazi do pobjede, čak i dok Ukrajinci napreduju. To je zato što je naša mašta zarobljena malo vjerojatnim scenarijem o završetku rata: nuklearnom detonacijom. Mislim da smo se previše “navukli” na ovaj scenarij, djelomično, jer nam se čini da nam nedostaju druge varijante, a čini se kao nema kraja na vidiku.

Međutim, korištenje atomske bombe za završetak rata stvara tjeskobu i sprječava analitičko razmišljanje. Fokusiranje na taj scenarij sprječava nas da vidimo što se zapravo događa i da se pripremimo za vjerojatnije scenarije moguće budućnosti. Doista, nikada ne bismo trebali izgubiti iz vida koliko će ukrajinska pobjeda poboljšati svijet u kojem živimo.

Ali kako ćemo tamo doći? Rat bi mogao završiti na više načina. Ovdje bih želio predložiti samo jedan vjerojatan scenarij koji bi se mogao pojaviti u sljedećih nekoliko tjedana i mjeseci. Naravno ima i drugih. Važno je, međutim, početi razmišljati i usmjeravati prema nekim vjerojatnijim varijantama. Scenarij koji ću ovdje predložiti je da se ruski konvencionalni poraz u Ukrajini neprimjetno stapa u rusku borbu za moć, što će zauzvrat zahtijevati rusko povlačenje iz Ukrajine. Ovo je, povijesno gledano, vrlo poznat lanac događaja.

Prije nego što ovo iznesem, prvo ćemo morati ukloniti nuklearni faktor. Govoreći o nuklearnom ratu na širok, općenit način, zamišljamo da se rusko-ukrajinski rat vrti oko nas. Osjećamo se kao žrtve. Razgovaramo o svojim strahovima i tjeskobama. Pišemo “clickbait” naslove da bismo privukli klikove iz cijelog svijeta. Ali ovaj rat gotovo sigurno neće završiti razmjenom nuklearnog oružja. Države s nuklearnim oružjem bore se i gube ratove od 1945., a da ga ne koriste. Nuklearne sile gube ponižavajuće ratove na mjestima poput Vijetnama i Afganistana a da pritom ne koriste nuklearno oružje.

Istini za volju, postoji određeno iskušenje da se mentalno pristane na nuklearnu ucjenu. Kad se jednom pokrene tema nuklearnog rata, čini se da je iznimno važna i postajemo depresivni i opsjednuti. To je upravo ono kamo nas Putin pokušava odvesti svojim nejasnim aluzijama na nuklearno oružje. Nakon što ga prihvatimo, zamišljamo prijetnje koje Rusija zapravo ne upućuje. Počinjemo govoriti o ukrajinskoj predaji, samo da ublažimo psihički pritisak koji osjećamo.

Ovaj strah, međutim, obavlja Putinov posao umjesto njega, spašavajući ga od katastrofe koju je sam stvorio. On gubi konvencionalni rat koji je započeo. On se nada da će spominjanje nuklearnog oružja odvratiti zapadne demokracije od isporuke oružja Ukrajini i kupiti mu dovoljno vremena da dovede ruske rezerve na bojište kako bi usporio ukrajinsku ofenzivu. Vjerojatno je u krivu kada očekuje popuštanje Zapada; no retorička eskalacija jedna je od rijetkih predstava koje su mu ostale.

Kao što ću objasniti za trenutak, popuštanje nuklearnoj ucjeni neće okončati konvencionalni rat u Ukrajini. To bi, međutim, učinilo budući nuklearni rat mnogo vjerojatnijim. Pravljenje ustupaka nuklearnom ucjenjivaču uči ga da će mu ova vrsta prijetnje donijeti ono što želi, što jamči daljnje krizne scenarije. Uči druge diktatore, buduće potencijalne ucjenjivače, da sve što im treba je nuklearno oružje i malo hvalisanja kako bi dobili ono što žele, što znači više nuklearnih sukoba. Nastoji sve uvjeriti da je jedini način da se obrane izgradnja nuklearnog oružja, što znači globalno širenje nuklearnog oružja.

Ako postoji suštinska nuklearna prijetnja, ona nije usmjerena protiv nas, nego protiv Ukrajinaca. Sedam mjeseci odolijevaju nuklearnoj ucjeni; a ako oni to mogu, sigurno možemo i mi. Kada istaknute ruske političke osobe poput čečenskog čelnika Ramzana Kadirova govore o uporabi nuklearne bombe, misle na Ukrajinu. Ali rat također neće završiti ovako. Kadirov također tvrdi da šalje svoje sinove tinejdžere da se bore u Ukrajini. Kadirov želi da njegovi sinovi budu ozračeni ruskim nuklearnim oružjem?

Rusija tvrdi da mobilizira stotine tisuća novih vojnika. Ovo ne ide nimalo dobro, ali čak i da je tako: bi li Putin doista preuzeo politički rizik velike mobilizacije, poslao ruske dječake u Ukrajinu, a zatim detonirao nuklearno oružje u blizini? Moral je već ozbiljan problem. Čini se da je više od pola milijuna ruskih muškaraca pobjeglo iz zemlje samo da bi izbjegli mobilizaciju. Mobilizaciji ne bi pomoglo saznanje da šalju mladiće u zonu gdje će biti detonirano nuklearno oružje. Neće dobiti odgovarajuću zaštitnu opremu. Mnogi mobilizirani vojnici nemaju odgovarajuću opremu za konvencionalni rat.

Rusija je upravo proglasila da su dijelovi istočne i južne Ukrajine dio Rusije. Ovo je naravno smiješno. Ali bi li Moskva doista upotrijebila nuklearno oružje na zemlji za koje tvrdi da je ruska, ubijajući ili ozračujući ljude za koje tvrdi da su ruski državljani, civili i vojnici? Nije nemoguće.To je malo vjerojatno.

A čak i da se dogodi, to ne bi završilo rat, ili barem ne ruskom pobjedom. Do sada sam razmišljao, a da nisam ni spominjao reakciju ostalih zemalja: predviđanje da bi uporaba nuklearnog oružja izazvala snažne reakcije drugih zemalja. Amerikancima su dani mjeseci da razmisle o tome, i pretpostavljam da je njihov odgovor na nuklearnu upotrebu od strane Rusije proračunat tako da onesposobi ruske oružane snage i ponižava Putina osobno. Još jedan neizravniji oblik odvraćanja je sigurno saznanje da bi uporaba nuklearnog oružja strmoglavo dodatno smanjila potporu Putinu i Rusiji diljem svijeta.

Također se pitam bi li Rusija preuzela rizik unošenja nuklearnog oružja u ili čak u blizinu Ukrajine, s obzirom na precizno ukrajinsko topništvo dugog dometa, rusku logistiku koja curi i sposobnost Ukrajinaca da se domognu oružanih sustava koje su Rusi unijeli u svoju zemlju . Teško je precijeniti poteškoće koje Rusi imaju da zadrže svoje stvari. Naravno, Rusi bi umjesto toga mogli upotrijebiti projektil; ako neki od njihovih projektila padnu na zemlju, većina projektila je u pravilu oboreno na putu do cilja. Ruski zrakoplovi obično se ruše i budu oboreni, do te mjere da su ruski letovi rijetki — i privlače negativnu pozornost.

Pod pretpostavkom da je Rusija doista htjela detonirati malo nuklearno oružje u Ukrajini i uspjela u tome, usprkos svemu tome, to ne bi imalo odlučujuću vojnu razliku. Nema velikih grupiranja ukrajinskih vojnika ili opreme za gađanje, budući da se Ukrajina bori na vrlo decentraliziran način. Da je došlo do detonacije, Ukrajinci bi se nastavili boriti. Oni to govore već mjesecima i nema razloga sumnjati.

Tu je i problem motiva. Putin želi da suosjećamo s njegovom situacijom, što je, naravno, samo po sebi vrlo sumnjiv potez. Ali je li ono što on kaže uopće vjerodostojno? Kažemo da je “Putin pritjeran uza zid. Što će učiniti?” Tako dolazimo do razgovora o nuklearnom oružju: Putin nas uvodi u ono za što bismo trebali vjerovati da je njegov vlastiti psihološki prostor. Ali ovo je sve samo dojam. To zapravo i nije motiv.

Da su čiste emocije proizašle iz poraza trebale motivirati nekoga na uporabu nuklearne sile, to bi se već dogodilo, a nije. Malo što može biti već poniženje od ruskog poraza kod Kijeva. Kolaps u regiji Kharkiv prošlog mjeseca također je bio šok. Dok pišem, Ukrajinci ostvaruju značajne dobitke u regijama za koje je Putin upravo tvrdio da će zauvijek biti Rusija u velikoj televizijskoj ceremoniji; službeni ruski odgovor bio je da njihove granice nisu definirane. Ruska reakcija na nadmoćnu silu bilo je povlačenje.

Pa pogledajmo bolje Putinovu poziciju. Ruske oružane snage nisu “stavljen pred zid” u Ukrajini: sigurne su ako se povuku natrag u Rusiju. Metafora “zida” također nije od velike pomoći u sagledavanju Putinove pozicije. Više bismo mogli reći da je “namještaj” pomaknut oko njega i će se morati snaći u novim okolnostima.

Ono što je učinio u Ukrajini promijenilo je njegovu poziciju u Moskvi, i to na gore. Iz toga, doduše, ne proizlazi da on “mora” dobiti rat u Ukrajini, što god to značilo (“može” logično dolazi ispred “mora”). Održati vlast u Moskvi je ono što je važno, a to ne znači nužno izlaganje daljnjem riziku u Ukrajini. Jednom (i ako) Putin shvati da je rat izgubljen, prilagodit će svoje razmišljanje svom položaju kod kuće.

Kroz ljeto je ta pozicija bila jednostavnija. Sve do nedavno, vjerojatno dok nije održao govor u kojem je najavio mobilizaciju u rujnu, jednostavno je mogao proglasiti pobjedu u masovnim medijima, a većina Rusa bila bi zadovoljna. Sada je, međutim, svoj besmisleni rat doveo do točke u kojoj čak i ruski informacijski prostor počinje pucati. Rusi su sada zabrinuti zbog rata, zahvaljujući mobilizaciji (kao što pokazuju ankete). A sada njihovi televizijski propagandisti priznaju da se ruske trupe povlače. Dakle, za razliku od prvih pola godine rata, Putin ne može samo tvrditi da je sve u redu i završiti s tim. Mora učiniti nešto drugo.

Pomaknula se zemlja pod Putinovim nogama. Njegova politička karijera temeljila se na korištenju kontroliranih medija za pretvaranje vanjske politike u umirujući spektakl za široke mase. Drugim riječima: opstanak režima se temeljio na dvije glavne premise: ono što se događa na televiziji važnije je od onoga što se događa u stvarnosti; a ono što se događa u inozemstvu važnije je od onoga što se događa kod kuće. Čini mi se da te premise više ne drže vodu. S mobilizacijom je razbijena razlika između domovine i inozemstva; izgubljenim bitkama poremećen je odnos između televizije i stvarnosti. Stvarnost počinje biti važnija od televizije, a Rusija će biti važnija od Ukrajine.

U Rusiji postoji rascjep i u eliti iu javnom mnijenju, a to sada postaje vidljivo i na televiziji. Neki ljudi misle da je rat sveta stvar i da se može dobiti na silu, odnosno odlučnim vodstvom i slanjem još više ljudi i opreme na ukrajinsku frontu. Među njima su i vojni blogeri koji su cijelo vrijeme na ratištu, a čiji glasovi postaju sve popularniji. Ovo je zamka za Putina, jer on već šalje sve što može. Ti glasovi ga čine slabim. Drugi misle da je rat bio greška. Ovi glasovi će ga učiniti budalastim. Ova dva stajališta su najosnovnije od niza kontradiktornih pozicija s kojima se Putin trenutno suočava, iz izložene i oslabljene pozicije.

Ako rat u inozemstvu slabi vašu poziciju i ako se taj rat ne može dobiti, najbolje ga je završiti danas, a ne sutra. Sumnjam da Putin to još ne vidi. Došao je, međutim, dovoljno daleko da shvati da mora djelovati u stvarnom svijetu, iako do sada njegovi izbori nisu bili najbolji.

Mobilizacija je bila najgora od oba svijeta: dovoljno velika da otuđi stanovništvo, premala i iznad svega prekasna da napravi suštinsku razliku na terenu prije zime. Vjerojatno je to bio rezultat kompromisa, što nam pokazuje da Putin ne vlada sam. Putin pokušava zapovijedati trupama u Ukrajini. Njegovi neuspjesi ga sve više izlažu kritici (za sada neizravnoj). Ali čini se da je Putin zapeo: samo okončanje rata u ovom trenutku, bez promjene teme, ojačalo bi neke od njegovih kritičara. Ali sada kada je mobilizacija već isprobana, on ima malo načina da primijeni veću silu. Dakle, kako mijenjati šire okolnosti?

Mijenjaju se same od sebe. Putin je sada taoc događaja koji je trebao biti televizijski i u nekom dalekom mjestu, ali koji je odmah poprimio politički oblik unutar Rusije. Dvojica istaknutih ruskih političkih ličnosti, Ramzan Kadirov i Jevgenij Prigožin, prilično su brutalno kritizirali rusko vrhovno zapovjedništvo. S obzirom da svi znaju da je Putin glavni zapovjednik, ovo mora izazvati podjele. Kremlj je izravno odgovorio Kadirovu, a vojna propaganda prikazuje kritiziranog zapovjednika sa svojim trupama na terenu.

Ono što smatram neslučajnim, Kadirov i Prigožin kontroliraju svoje privatne oružane snage. Kadirov, de facto diktator ruske regije Čečenije, ima svoju miliciju. Bio je raspoređen u Ukrajinu, gdje se činilo da se specijalizirao za teroriziranje civila i objave na društvenim mrežama. Nakon što se prošlog mjeseca zalagao za mobilizaciju u Rusiji, Kadirov je tada najavio da nitko iz Čečenije neće biti mobiliziran. Moglo bi se zaključiti da svoje ljude čuva za nešto drugo.

Prigožin je vođa mračnog plaćeničkog entiteta Wagner i u tom je svojstvu postao vidljiviji. (Odgovoran je i za Agenciju za istraživanje interneta, koja je bila jedan od aktera hibridnog rata protiv Ukrajine 2014. i kibernetičkih ratova protiv Velike Britanije i Sjedinjenih Država 2016.) Wagner je bio uključen u niz pokušaja promjene režima , uključujući krvave čistke ruskih marionetskih vlada u regijama Luhansk i Donetsk, te pokušaje atentata na Volodymyra Zelens’kog na početku rata. To je bez sumnje bilo po Putinovom nalogu. Ali to je uznemirujući skup “vještina”.

Upravo sada Wagner predvodi svakodnevne ruske ofenzive u području Bakhmuta u Donjeckoj regiji, koje zapravo nikamo ne vode. Čini se da Wagner nije previše aktivan tamo gdje Ukrajinci napreduju, što je mnogo važnije. Jučer je Gulagu.net objavio kako je vojnik Wagner grupe ustrijelio časnika ruske vojske, što pokazuje da na tom dijelu bojišnice nije sve u redu. Je li pretjerano pretpostaviti da Prigozhin ima za cilj čuvati sve vrijedne ljude i materijal koji su mu ostali? Otvoreno je novačio ruske zarobljenike da se bore za Wagner grupu u Ukrajini; Usudio bih se pretpostaviti da ih šalje u smrt i zadržava ljude i opremu koji bi mogli imati budućnost u nekom drugom pothvatu.

Prigožin i Kadirov pozivaju na intenziviranje rata i rugaju se ruskom vrhovnom zapovjedništvu najagresivnijim mogućim tonom, ali u međuvremenu kao da štite svoje ljude. I to se čini kao zamka. Kritizirajući način na koji se rat vodi, oni slabe Putinovu informacijsku kontrolu; tjerajući ga da preuzme odgovornost iako oni to neće učiniti, dodatno razotkrivaju njegovu poziciju. Govore mu da dobije rat koji oni sami, i čini se, niti pokušavaju dobiti.

U ukupnoj logici koju opisujem, suparnici bi nastojali sačuvati sve borbene snage koje imaju, bilo da zaštite svoje osobne interese u nepredvidivom vremenu, ili da igraju za Moskvu. Ako je ovo doista sadašnja situacija, uskoro će se činiti glupim da svi koji su uključeni imaju oružane snage smještene u dalekoj Ukrajini ili, što se toga tiče, da ih tamo ubijaju dan za danom. Tada dolazi točka preokreta. Jednom kada neki ljudi shvate da drugi akteri čuvaju svoje najbolje ljude, činit će se besmislenim trošiti (ili otuđivati) svoje.

U određenom trenutku ova logika vrijedi i za samu rusku vojsku. Kao što je Lawrence Freedman istaknuo, ako vojska želi imati ulogu u ruskoj politici ili prestiž u ruskom društvu, njezini zapovjednici moraju imati poticaj da se povuku dok još imaju postrojbe za zapovijedanje. A ako sam Putin želi ostati na vlasti, nije mu u interesu ni diskreditirana ni demoralizirana vojska.

Sama mobilizacija počinje izgledati kao pothvat usmjeren u krivom smjeru: ima li smisla slati tisuće nespremnih i nedovoljno opremljenih ljudi u ono za što sve više izgleda da je osuđeno na propast? Putinova pretpostavka je, naravno, da će mobilizirani vojnici ili umrijeti ili pobijediti; ali ako umjesto toga pobjegnu, postaju opasna skupina, možda spremna za drugog vođu.

I tako možemo vidjeti vjerojatan scenarij kako će ovaj rat završiti. Rat je oblik politike, a ruski režim je potresen porazom. Dok Ukrajina nastavlja pobjeđivati ​​u bitkama, jedan preokret prati drugi: televizija posustaje pred stvarnošću, a ukrajinska kampanja popušta pred borbama za moć u Rusiji. U takvoj borbi nema smisla imati naoružane saveznike daleko u Ukrajini koji bi mogli biti korisnije raspoređeni u Rusiji: ne nužno u oružanom sukobu, iako se to ne može u potpunosti isključiti, ali kako bi odvratili druge i zaštitili sebe. Za sve dotične aktere, loše je izgubiti u Ukrajini, ali je još gore izgubiti u Rusiji.

Logika situacije ide u prilog onome tko to najbrže shvati, te je u stanju kontrolirati i preraspodijeliti snage. Jednom kada taj domino efekt počne, vrlo brzo postaje besmisleno da itko ima bilo kakve ruske snage u Ukrajini. Opet, iz ovoga ne možemo reći da će nužno biti oružanih sukoba u Rusiji: radi se samo o tome da se na koncu nestabilnost stvorena ratom u Ukrajini vraća kući, ruski čelnici žele profitirati od te nestabilnosti ili se od nje zaštititi , i ujedno će ciljati na pozicioniranje vlastitih centara moći blizu Moskve. I to bi, naravno, bila jako dobra stvar, za Ukrajinu i za svijet.

Ako je to ono što dolazi, Putinu neće trebati izgovor da se povuče iz Ukrajine, budući da će to činiti zbog vlastitog političkog opstanka. Uz svu njegovu osobnu privrženost fiks idejama o Ukrajini, pretpostavljam da je više privržen moći. Ako se scenarij koji ovdje opisujem odvija, ne moramo brinuti o vrstama prijetnji o kojima smo skloni brinuti, poput one što Putin misli trenutno o ratu i hoće li Rusi biti uzrujani zbog gubitka. Tijekom unutarnje borbe za vlast u Rusiji, Putin i drugi Rusi imat će druge stvari na umu, a rat će prepustiti mjesto drugim gorućim brigama. Ponekad mijenjate okolnosti, a ponekad okolnosti mijenjaju vas.

Naravno, sve ovo ostaje vrlo teško predvidjeti, pogotovo na bilo kojoj razini detalja. Drugi su ishodi posve mogući. Ali linija razvoja o kojoj ovdje raspravljam nije samo daleko bolja, nego je i daleko vjerojatnija od scenarija sudnjeg dana kojeg se najviše pribojavamo. Stoga ga vrijedi razmotriti i za njega se isplati pripremiti.

Previous articlePriznao je suigračima da je homoseksualac. Pogledajte kako su reagirali
Next articleFIFA: Veliki skok Hrvatske na zadnjoj tablici prije SP-a

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here