Ako želite ploviti mentalnim labirintima i tjeskobama Balkana i središnje Europe, mjesta gdje “geografija ima prednost nad poviješću“, prepustite se čitanju Alme Federice Manzon (izdavač Feltrinelli, 267 stranica, 13 eura digitalni format).
Tri dana su potrebna da se Alma vrati u Trst, grad iz kojeg je bila pobjegla kako bi započela novi život daleko, a sada se vratila po očevo neočekivano nasljedstvo. Bio je čovjek bez korijena koji je mrzio kult prošlosti i njezina naslijeđa, otac pun šarma, ali nedokučiv. Dolazio je i odlazio preko granice, a da nitko nije znao kakav je posao radio tamo na otoku, u sjeni maršala Tita.
U Trstu Alma pronalazi zaboravljenu kartu svog života. Lijepu kuću u drvoredu platana, u kojoj je provela djetinjstvo zahvaljujući baki i djedu po majci, čuvarima srednjoeuropske tradicije, kulturnih i svjetskih kavana; svjetlosnim godinama daleko od bučnog nereda njenog doma, “gdje ljudi dolaze i odlaze, a odjeća im izgleda kao da nikada nije bila izvađena iz kofera.”
Pronalazi kuću na Krasu u koju su se iznenada preselili i u koju je stigao Vili, sin dvoje beogradskih intelektualaca koji su bili prijatelji njena oca. Vili koji je preko noći ušao u njen život, definitivno izbrisavši Austro-Ugarsku. Sada upravo iz Vilijevih ruku, koji je bio “brat, prijatelj, protivnik”, Alma mora dobiti očevo nasljedstvo. Ali Vili je posljednja osoba koju bi željela ponovno vidjeti. Trodnevnica koja kulminira pravoslavnim Uskrsom tako postaje vododijelnica između onoga što je bilo i onoga što se više ne može vratiti – djetinjstva, slobode, očeve Jugoslavije, zavodljivog zraka udahnutog u sjeni granice – i onoga što će biti.
Dvije priče
Alma nam priča dvije priče: jednu koja nas ispituje o tome tko smo i prikazuje izvangraničnu snagu napuštanja (ali i sudbina); drugu koji nam govori o ratu u Jugoslaviji, i to inteligentno i iskreno, priznanjem da su, na kraju krajeva, svi ratovi međusobno slični – i da možda nešto trebamo naučiti, a što možda još nismo naučili .
Ali srećom postoje knjige, poput ove, da nas podsjete.




































33 isusove godine bojali su sa da Tito uskrsava pa nisu ništa pisali.Po tome,Šiptari su puno hrabriji od “ciri-picci” j….a sa Servole😎😂😂😂😂Oni su već 1981 digli pravu bunu.
…a bili su glavni ORDINARIUSI na Molatu i u Kamporu-o tome su zitto, jer o djetinjstvima tih ljudi nije preostao nitko pisati ” ditirambe” za SALUTO ROMANO🌽🍌🌶️