Marko Abramović, bivši hrvatski skijaški reprezentativac i član Ski kluba »Rijeka«, sa skijanjem je počeo vrlo rano, prije nego što je imao šest godina. Njegovi prvi koraci u sportu krenuli su zahvaljujući obitelji, posebno djedu koji ga je odveo na prvi tečaj u Sloveniji.
Kako je ispričala majka za HRT-ovu emisiju Labirint, prvi treninzi brzo su pokazali da Marko ima potencijal, ali i da će sport zahtijevati puno više od same volje.
„Dida ga je upisao na prvi tečaj u Sloveniji i vodio ga je svaki dan na trening. Tada je dobio prvu diplomu, položio je“
Obitelj se kasnije preselila u Rijeku kako bi Marko imao bolje uvjete za trening, jer je već tada bilo jasno da rekreativni uvjeti nisu dovoljni za ozbiljan sport.
Od rane dobi se vidjelo da ima talent
Marko je prve ozbiljnije sportske korake napravio u malom klubu iz sela Rudnik u Tršću, a obitelj je kasnije nastavila put prema Rijeci.
„Krenuli smo u malom klubu iz sela Rudnik, iz Tršća. Moramo to napomenuti jer smo rođeni gore u općini Čabar, u Prezidu. Kasnije smo se preselili u Rijeku zbog boljih uvjeta treniranja. Vidjeli smo da za ozbiljnije skijanje treba puno više novca. Vidio sam da je Marko dobar, da ima talent. Talentiran je bio i za druge sportove“
U isto vrijeme, Marko je paralelno razvijao i nogometnu karijeru, gdje je također pokazivao izniman talent.
Zašto se baš odlučio za skijanje
Iako je imao više sportskih opcija, obitelj se odlučila za skijanje kao primarni put. Razlog je bio individualnost skijanja, jednostavno u skijanju odlučuju samo pojedinačne brojke.
„Ne znam zašto, iz kojeg razloga, odlučili smo se za skijanje kao pojedinačni sport. Nema utjecaja sudaca. Nitko te tu ne može oštetiti. Samo si ti i štoperica, i ako si najbolji, onda si najbolji“
No, taj izbor značio je i velika financijska i životna odricanja cijele obitelji.
„Svi smo se odricali da bismo mu to mogli priuštiti, da bi mogao skijati. Svašta smo radili. Tata mu je radio vani, mama je kuhala za skijaški klub, samo da on ima što više dana na snijegu“
Život posvećen skijanju
Treninzi su bili organizirani kao u profesionalnim europskim sustavima, uz boravke na ledenjacima i intenzivne dnevne planove.
„Ljetna baza mu je najčešće bila na Hintertuxu. Odlazili bi na deset dana ili dva tjedna. Trening ujutro od sedam do podne ili jedan, zatim odmor, pa kondicijski trening poslijepodne“
„Kod kuće teretana, trčanje, bicikl, atletika, gimnastika. Znao si zašto radiš“
Ulazak u reprezentaciju
Marko je kroz mlađe kategorije ostvarivao vrlo dobre rezultate. Ulazak u juniorsku reprezentaciju bio je logičan korak. Nakon toga slijedila je FIS razina natjecanja i prvi ozbiljniji međunarodni rezultati. Otac je opisao i period nakon ozljede i povratka:
„Odlično je krenuo i u FIS sezonu. Već u prvoj sezoni bio je među petnaest najboljih u svijetu. No tada je doživio ozljedu i ugradio dva vijka u kuk. Vratio se oko desetog mjeseca, počeo trenirati i cilj je bio ostati u reprezentaciji i biti među trideset u svijetu u svom godištu. Završio je kao 33., što je bio odličan rezultat“
Odluka je bila bolna : prekid karijere
Nakon jedne sezone došlo je do odluke da Marko više nije dio reprezentacije. Razlozi su bili financijski, ali i sportski kriteriji koji su se, prema obitelji, različito tumačili.
U tom trenutku pokušali su nastaviti samostalno, no troškovi su bili previsoki.
„Pokušali smo nastaviti sami. Jedna sezona koštala je 30 do 40 tisuća eura. Marko je tada postao punoljetan i vidio koliko se obitelj odriče. Rekao je da ne želi da se toliko mučimo. Iako su treneri vjerovali u njega, odlučio je prestati skijati“
Sam Marko je opisao emocionalni i životni šok nakon izlaska iz skijanja:
„To je bila teška odluka. Kad sa 19 godina ostaneš bez jedinog cilja u životu, teško se snaći. Kao da te netko izbaci iz jednog svijeta u drugi. Kao sportaš, imaš organiziran svaki dan i cijelu godinu unaprijed. Bez toga, bez plana, teško je“
Pavlek nije imao sluha
Obitelj je opisala i situacije unutar saveza te osjećaj da se odluke često donose bez dovoljno podrške sportašima.
„Kasnije sam otišao kod Pavleka na razgovor. Rekao je da znamo da je norma ući u top 30. Rekao sam mu ‘slušaj Vedrane, znam da je norma ući u top 30, ali ti znaš da je Marko dva mjeseca bio na štakama, bio je operiran. Dajte mu jednu godinu šansu. Savez je odlučio da nemaju novaca. Nisam znao kako to reći sinu. Za sve nas to je bio veliki šok. Tu su bile i suze. Bila je tišina, nitko s nikim nije pričao“
Majka je bila posebno razočarana time što se treneri nisu angažirali za Marka:
„Treneri koji su Marka trenirali na toj sjednici, nitko nije dignuo dva prsta, niti se pobunio“
Nije bio jedini primjer naglo prekinute karijere
„Nisam ja jedini primjer koji je zbog tih nečijih nedjela izgubio svoj san. Ima tu pogotovo Riječana, tu je na primjer Ida Štimac, William Vukelić, Leo Vukelić, Sebastian Brigović. To su sve ljudi koji su poput mene podredili sve tom sportu. To znači da si udaljen od obitelji 200 dana godišnje i smrzavaš se, to je nešto što moraš voljeti“ – kaže Abramović.
Danas radi kao serviser za njemačku reprezentaciju
Nakon završetka natjecateljske karijere, Marko je ostao u skijanju kao serviser. Radio je za finsku skijašku reprezentaciju, a danas je dio njemačke ski cross reprezentacije, gdje je odgovoran za pripremu skija i opreme natjecatelja na najvišoj razini.
„Serviserski posao je zahtjevan jer si direktno odgovoran za rezultate. Ako je rezultat loš, krive su skije. Takav je to posao“
Danas radi u inozemstvu, i kaže da i dalje postoji ogromna razlika u uvjetima u Hrvatskoj i drugim skijaškim državama.
„To što naši skijaši rade je čudo. Filip Zubčić, koji je često osporavan u novinama i javnosti, među 30 je najboljih na svijetu. Ljudi ne shvaćaju što to znači. Mi imamo dvije žičare u državi, a u Austriji svako selo ima žičaru. Isto vrijedi za Švicarsku, Francusku i Italiju“
„Kod nas se ne može napraviti ni zasnježivanje ni održavati staza kako treba. Izgubio sam vjeru da će biti bolje, zato i radim vani. Ali nikada se ne bih trajno odselio“
