U petak 28. veljače u 18,00 sati u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka svečano će se po 500. put izvesti Tri praščića najstarija predstava na repertoaru i najizvođenija predstava GKL Rijeka. Poznata je to engleska priča čiji prvi zapis datira iz sredine 19. stoljeća, ali se pretpostavlja da je sama priča puno starija. U njoj pratimo pustolovine tri brata praščića, tj. Paška, Maška i Šaška, koji bezbrižno kreću u svijet puni novih ideja, ali im planove pomrsi umišljen i proždrljiv Vuk koji im je neprestano za petama. Predstava je premijerno izvedena 1977. godine pod nazivom Praščići se vuka ne boje prema tekstu Jirija Jaroša u režiji Želimira Prijića kojemu je to bila prva lutkarska režija. Scenograf i autor lutaka je nezaobilazno ime riječkog i hrvatskog lutkarstva Ladislav Šošterić. Glumački ansambl tada su činili Nenad Vukelić, Maja Vučemil, Josip Pihler, Zdenka Marković i Vera Kosier. Obzirom da je od prve izvedbe do danas prošlo čak 37 godina, izmijenilo se više generacija angažiranih u tehničkoj, kreativnoj i glumačkoj postavi predstave, no njezina je pouka uvijek ostala ista – sloga i zajedništvo jači su od svake nevolje. Po Prijićevoj redateljskoj koncepciji Tri praščića obnovio je Serđo Dlačić, a lutke i scenografiju Luči Vidanović. Glumci u svečanoj 500. izvedbi su Almira Štifanić, Alex Đaković, Božena Delaš, Zlatko Vicić i Anđelko Somborski, a pojavit će se i još jedno glumačko lice kao gost iznenađenja.
S glumcima-lutkarima koji i danas izvode predstavu, Almirom Štifanić i Anđelkom Somborskim, te s glumcem iz prve postave Nenadom Vukelićem, razgovarala je Ana Sušić iz GKL Rijeka.
Almira Štifanić:
To je predstava koja igra od 1977. godine i već se nekoliko generacija glumaca izmijenilo. Inače, to je bila moja prva predstava. Tri praščića ljudi poznaju i vole, a predstava se izvodi u klasičnoj lutkarskoj tehnici ginjola i paravana. Režirana je tako da glumcu ostavlja mogućnost improvizacije pa samim time dobiva na dinamičnosti zbog čega je glumci igraju s radošću i tu pozitivnu energiju prenose na publiku.
Anđelko Somborski:
Predstava je i u današnje vrijeme zbog načina igre prihvatljiva publici, iako je nastala davnih sedamdesetih. Radost igre vidljiva je i nakon toliko godina u svakoj izvedbi, kao i reakcije publike koja nakon predstave izlazi zadovoljna i nasmijana.
Razgovor s Nenadom Vukelićem
Kada je predstava Praščići se vuka ne boje premijerno odigrana 1977. godine, Vi ste bili dio glumačkog ansambla. Koju ste ulogu igrali? Što ona u biti predstavlja?
Igrao sam Pajaca i hrpu drugih uloga koje idu uz njega. Pajac je lik koji vodi gledatelje kroz cijelu predstavu, dirigira zbivanja… On je spiritus movens.
Kako je izgledao rad na predstavi? Kakva je bila radna atmosfera u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka?
Fenomenalna! Ja to riječima ne mogu ni opisati. Nama je kazalište bilo na prvom mjestu, ispred svega. Imali smo probe redovno ujutro i popodne, puno se radilo, a atmosfera je bila sjajna. Potrefio se dobar spoj mladosti i iskustva. Bio je tu Želimir Prijić kao redatelj, Ladislav Šošterić kao kreativac scenograf i još mnogo sjajnih ljudi. Jednostavno se dogodio jedan vrhunski klik među svima. Takve su prilike bile i u ansamblu; bilo je nas mlađih i onih malo starijih što je činilo jedan savršen spoj. U svakom slučaju, u kazalištu je vladao opći entuzijazam. Voljeli smo se međusobno, voljeli smo kazalište, voljeli smo igrati… Pozitivna energija zračila je svuda. U to su doba nastale i druge sjajne predstave poput Tri mušketira, Lovačke priče i ostalih.
Prema Vašem mišljenju, koja je tajna dugovječnosti ove predstave?
U ovoj je predstavi pogođena masa stvari, od teksta bliskog djeci i odraslima do glazbe i scenografije. Želimir Prijić našao je univerzalnu redateljsku formulu tako da svaka nova generacija lutkara-glumaca igra s istom voljom. Možda bih mogao reći kako je to bila predstava puna inovacija, predstava ispred svog vremena. Odnos priče i lutke bio je drugačiji nego u dotadašnjim predstavama.
Što mislite, koliko se lutkarstvo promijenilo od tada do danas?
Sve se mijenja pa tako i lutkarstvo. Ono danas puno više koristi simbole, a manje realistične lutke što je primjereno vremenu u kojem živimo. Danas kao da vrijeme brže ide, kao da se svijet ubrzava, a lutkarstvo mora pratiti te tekovine. Mi smo bili komotniji po tom pitanju.
Što mislite, koliko se publika promijenila?
Apsolutno se promijenila! Tableti, spotovi, reklame… Nemoguće je ne primijetiti napredak tehnologije i ubrzanje društva, pogotovo kada je riječ o mlađim generacijama. Oni se bolje snalaze u tom svijetu nego njihovi roditelji. Međutim, u jednom se segmentu publika nije promijenila; to su i dalje nevina i znatiželjna dječica koja rado gledaju predstave, samo što danas to doba nevinosti traje puno kraće nego prije. Parafrazirat ću jednu izjavu i reći: „Djeca su nevina dok ne počnu kopirati nas.“
